Ako dete ne oseti strah da bi moglo da potone, nikad neće proplivati
Ne zaboravite da će brzo doći dan kada će vaše dete biti odraslo i kada ćete morati da ga istinski PUSTITE.
Ceo proces gajenja dece može se sumirati jednom rečju - PUŠTANJE. Počinjemo sa stopostotnom odgovornošću za detetov život, i sledi nam dve decenije postepenog, nežnog i doziranog prepuštanja detetu te odgovornosti, do trenutka kada je dete odraslo i u potpunosti je samo odgovorno za sopstveni život. Ništa teže od toga. Naše dete ostaje naše dete dokle god smo živi, a opet više nemamo skoro nikakvu kontrolu nad njegovom srećom i blagostanjem.
Moja mama ima 80 godina i i dalje me zove kad na televiziji gleda neku emisiju o zdravstvenom problemu koji je sličan nekom mom, da mi ispriča šta je čula. Čuva mi tekstove iz časopisa na takve teme. Zahvalim se, ali uglavnom ni ne pročitam. Imam 45 godina i umem sama da se brinem o svom zdravlju, hvala. Sa 20 godina možda nisam umela, ali ni tada nisam čitala. Zašto? Da li ste vi uvek slušali mamu i tatu i radili ono što oni misle da je mudro? Da li ste uvek bili razumni i promišljeni ili ste svesno radili i stvari koje nisu baš najbolje za vas? Za neke svoje probleme sa zdravljem trebalo mi je 20 godina da se sa njima ozbiljno uhvatim u koštac. Da mi dođe iz dupeta u glavu. Moja mama mogla je da dubi na glavi, ne bi pomoglo. Svi mi uglavom menjamo navike tek kad zagusti, kako one u vezi sa zdravljem, tako i u drugim sferama života. Prestala sam da pušim tek kad sam već imala dvoje male dece (nisam pušila kao trudnica i dojilja) i kada sam zbog slabog imuniteta već zaradila koksaki virus, svakodnevno kašljucanje i bol u stomaku.
Šta je cena pristupa moje majke? Umela je da mi bude naporna, i što bi mi više držala lekcije na te teme, to bih je ja manje sušala a više stavljala na “mute” u svojoj glavi. Ni mlađoj deci ne vredi puno pričati. Ali kad su mali, odgovornost je vaša, pa je vaše i pravo da ih naterate da vas poslušaju kad su važne stvari u pitanju. Ne moraju da shvate, ali moraju da se povinuju. Kad više nisu mali, ne možete da ih naterate. I onda pričate, pričate, nervirate se, pokušavate da uspostavite kontrolu, a oni se sve više opiru i sve manje slušaju. Tako se i moja majka nervirala i stresirala što ja ne radim kako bi ona želela - naravno, u najboljoj nameri. Ništa nije dobila, osim frustracije. I toga da sam počela da krijem od nje kad imam neki zdravstveni problem, umesto da delim.
Volim svoju majku, ali ja biram da ne budem takva. Takav pristup ne radi, a košta živaca. Posledica je nemanja snage da pustite. Nemanja snage da prihvatite zastrašujući osećaj da ne kontrolišete sudbinu vašeg deteta. Da ga gledate kako udara u zid, kako narušava svoje zdravlje, kako prolaze godine dok mu stigne iz dupeta u glavu…
Moja ćerka i stariji sin su punoletni. Sin puši, ćerka koristi vejp. Da li mi je krivo zbog toga što štete svom zdravlju - jeste. Da li ja mogu nešto da uradim? Odrasle su osobe, više ne moraju da slušaju roditelje. Mogu da im za sada ne dozvoljavam da to rade kod kuće i da im ne dajem novac za to. Ima li potrebe da im držim lekcije o štetnosti? Poznajem svoju decu i znam vrlo dobro da su dobili sve potrebne informacije, i nemam nameru da sušim usta i postanem majka za izbegavanje. Ne možete im objasniti. Da li i kad će prestati - ne zavisi od vas. Možda neće nikad, koliko god ja to želela. Ne bijem bitke koje ne mogu da dobijem samo zato da bi se osećala kao da nešto činim i umirila svoju savest. Njihovo zdravlje, njihov život - surova istina roditeljstva. Više se ne pitam. Bilo bi čak naopako da ja na silu preuzimam odgovornost, ucenjujem ih i pritiskam svim raspoloživim sredstvima, i time produžujem njihov zavistan položaj od roditelja, koji uvek dolazi u paketu sa detetovim buntom i prkosom na sopstvenu štetu. Deca počinju da misle tek onda kada vi ne mislite umesto njih, i to, nažalost, često tek onda, kada od silnih udaraca o zid budu naterani da promućkaju glavom. Zvuči bezosećajno, ali mora da ih zaboli i moraju da budu svesni da zavisi isključivo od njih samih.
Zato je najbolje da se, umesto dobrim savetima koje deca neće poslušati, naoružate verom u njih i strpljenjem. Ne držati lekcije i ne pritiskati, već samo biti tu. To je i način da sačuvate dobar odnos sa njima, što je jedna od retkih stvari na koju zaista mnogo možete da utičete.
Za kraj, evo jedne parabole iz knjige “Ja ga volim…” Jekatarine Savine:
“Kako se dete uči da pliva? Prvo mu na obali pokazuju kako treba da maše rukama i nogama, pa mu objašnjavaju još jednom u plićaku. Zatim mu daju da proba na bezbednom mestu gde čim počne da tone odmah može da stane na noge. Zar je to sve?
Ne, obavezno će doći vreme kada će se naći u dubini. Da li po njegovoj slobodnoj volji ili uz naše učešće, jednom će ipak doći trenutak kada će osetiti da tone i tada će instinktivno, zato što se instinkt „uključuje“ samo u zaista opasnim situacijama, mlatarajući rukama, početi da izranja i uopšte neće mahati onako kako smo mu mi pokazivali. „Stilovi“ plivanja će doći na red kasnije, a sada je važno to da on ume da „pliva“. Ako bismo ga sve vreme pridržavali ispod stomaka, ne dozvoljavajući mu da se „zagrcne“, ne bi nikada zaplivao. I kroz nekoliko godina bi se možda neočekivano udavio, našavši se u dubini.
Naravno, nismo ga bacili u vodu kao što neki ljudi bace štene sa čamca: isplivaće, zna se. Mi smo tu, pored njega. I sami umemo da plivamo. Ako vidimo da zaista tone, priteći ćemo u pomoć. Ali, ako ne oseti taj strah da bi mogao da potone, ako ne doživi taj osećaj, nikada neće proplivati.”
Moj strah da mogu da potonem naterao me je da ostavim cigarete posle 10 godina pušačkog staža. Kada su nam deca mala, princip je isti, samo su ulozi manji i odgovornost je i dalje (mada vremenom sve manje) na roditeljima. Isti taj strah da “ne potone” će vaše dete, recimo, naterati da postaje veštije u penjanju na drvo - ukoliko ga ne “pridržavate ispod stomaka” i sprečavate da nauči da održava ravnotežu. Bez koje će možda nekoliko godina kasnije, kada se neočekivano nađe na visini, pasti i polomiti nogu. Isti taj strah će ga naučiti da misli na svoje školske obaveze ukoliko ga ne “pridržavate ispod stomaka” i sprečavate da dobije slabu ocenu za zaboravljen domaći. Strah da ne potone će ga naučiti i da se snalazi u društvu i izbori za sebe, ali samo ako ga vi neprestano “ne pridržavate” kako nikad ne bi osetio da nije u centru pažnje ili doživeo odbijanje ili nepravdu.
Ne zaboravite da će brzo doći dan kada će vaše dete biti odraslo i kada ćete morati da ga istinski PUSTITE. Tada će se naći u dubini, i ako ste ga do tog trenutka neprestano pridržavali, da li će moći da zapliva?