Da li treba ignorisati tantrum? It's complicated
Čak i postavljanje pitanja može produžiti fazu besa i trajanje tantruma
Kada je moja ćerka imala godinu i po dana počela je povremeno da ima „tantrume“. Pre skoro dve decenije, kada se to dešavalo, nije se mnogo koristila reč „tantrum“, ali bilo je jasno da je to jedno posebno stanje koje je i tada za roditelje predstavljalo izazov.
U njenim slučaju, to se dešavalo obično kad bi se probudila posle popodevne dremke, i naravno da me je bacalo u očajanje. Pogotovo što sve ono što sam kao majka instinktivno radila - nije delovalo – zagrljaji, maženje, umirivanje, pričanje, ali ni oštriji pokušaji da je trgnem iz tog stanja potpune prepljavenosti besom i bolom. Štaviše, šta god da sam pokušavala, samo ju je dodatno razdraživalo i dovodilo do histerije, dakle do povećanja njene patnje.
Posle nekog vremena sam uvidela nepobitnu činjenicu – napad najbrže prolazi ako ne preduzimam ništa i držim se na odstojanju. Prosto bih je ostavila na miru da se tornado u njenom nedovoljno zrelom nervnom sistemu sam od sebe stiša. Bila sam tu, ali se nisam mešala, već čekala da prođe.
Ovo naravno nije bio naučni eksperiment niti moje iskustvo dokazuje išta kada su u pitanju druga deca i njihovi tantrumi. To je bio moj način da izađem na kraj sa izazovom koji je roditeljstvo stavilo pred mene. Nisam bila neki strastveni gutač literature za roditelje, pa nisam znala koje se sve metode preporučuju za postupanje u ovim trenucima. Međutim, sve sam ih, manje više, isprobala - služeći se upornošću, zdravim razumom i intucijom - i oslanjajući se na ovo troje odabrala da činim ono što je najbolje delovalo. Prilično brzo, tantrumi su prošli i skoro da sam i zaboravila da su se ikada dešavali.
Ono što me je nedavno podsetilo na njih je gužva koja se na instagramu podigla oko izvesnog videa u kome jedna psihološkinja sugeriše da tantrume treba ignorisati. Stigao je i do mene, kao i do preko dva miliona drugih korisnika ove mreže, što pokazuje koliko ova tema mobiliše i polarizuje današnje roditelje.
Nemam nameru da u ovom tekstu polemišem sa ovim mišljenjem – uostalom, 790 komentara ispod videa je više nego dovoljno. Ko me redovno prati, zna i da stalno ponavljam da svaki put kad vam neko daje jednostavan recept za rešavanje komplikovanih problema treba da vam se upale alarmi.
Međutim, iz istog razloga, treba da se zamislite i kad vam se daje jednako jednostavan recept neke druge škole mišljenja – npr. „samo zagrlite dete“ ili „pričajte mu...“. Upravo zato sam podelila svoje iskustvo sa tantrumima da bih pokazala koliko i ta prokazana rešenja, poput ignorisanja, u nekim slučajevima mogu da se ispostave kao delotvorna, a ona trenutno popularna i prihvaćena da ne budu od koristi.
A da ne bude da sam ja jedina koja došla do takvog zaključka, evo i jedne naučne studije u koja je pokušala da pronikne u tajne tantruma, što zapravo uopšte nije često rađeno. Profesor pedijatrijske kliničke neuronauke kome su tantrumi specijalnost, dr Majkl Potegal, sa svojim saradnicima uradio je detaljnu analizu zvukova, tj vokalizacija male dece u toku tantruma. Ono što su otkrili je da postoje određeni obrasci koji otkrivaju tok jedne takve epizode.
Vika i vriska su najprisutniji u prvom stadijumu.
Fizička akcija - iako roditelji bacanje na pod (ili bacanje stvari) vide kao eskalaciju, naučnici kažu da je to zapravo početak kraja. Klinci su već potrošili dosta energije.
Plakanje i kmeženje - bes je prošao i detetu su ostale emocije tuge. Naučnici kažu da tek u ovoj fazi treba da intervenišete. Pre toga ćete samo izazvati otpor i sukob.
Trik je, u suštini, da dete što pre prevaziđe nalete besa i stigne do tuge, jer je tek tada u stanju da zatraži utehu. A najbrži način da prođe kroz fazu besa je – da ne radite ništa. Čak i postavljanje pitanja može produžiti fazu besa i trajanje tantruma. Zašto? U ovoj fazi im je teško da obrađuju informacije koje dolaze od spolja. Odgovarati na pitanje roditelja znači dodavati još informacija u već preopterećen sistem.
Ako vam je teško ovo da razumete, setite se besne verzije sebe. Neko vas je upravo razjario. Muž na primer. Kakav bre razgovor, kakvo tešenje, ma neću ni da me pipaš ni da me ljubiš, skloni mi se bre! To je i ono što dete oseća u tom trenutku. Bes je zaslepljujući i destruktivan. U besu nema mesta za rezonovanje.
Tantrumi su poput oluja. Sistem je preopterećen, neurološki nezreo, i neophodno je pražnjenje. Sačekajti da se dete istutnja je bolje nego navaljivati na njega da komunicira onda kada mu nije do toga. Jednom kada se istutnja, dete će potražiti utehu. Tada definitivno ne treba da ga ignorišete.
Ali, bilo bi mnogo lakše i ovaj tekst mnogo kraći kad bi svaki tantrum bio isti. Nisu. Razlikuju se i u zavisnosti od uzrasta i od toga šta je cilj tantruma. Kada dete ima „daj-mi“ tanrum zbog toga što ne može da dobije neku igračku ili slatkiš, Potegal savetuje da ne upadate u zamku sažaljenja već da težite ignorisanju: „Nemojte tešiti dete u sred tantruma, jer tako ga podstičete da ponavlja to ponašanje. Kažite da vam je žao što je uznemireno, i da ćete kad se smiri da ga zagrlite i da pričate o tome šta se desilo. Tako mu istovremeno pružate saosećanje ali mu i pokazujete kako da reguliše emocije.“
Kada su u pitanju tantrumi „izbegavanja“ – kada dete dobije napad jer treba da uradi nešto (počisti, sedne za sto, obuče jaknu itd), ignorisanjem ćete mu samo dati ono što traži. Naravno da ne morate da bijete baš svaku bitku, ali ne smete odustati od namere samo zato to dete odbija da sarađuje. Važno je da ostanete smireni ali i da pokažete detetu da ne može tantrumom izvući od svakog neprijatnog posla. „Dajte mu neki kratki rok, a onda stavite svoje ruke preko njegovih i i nežno počnite da zajedno navlačite jaknu ili ga podignite i vratite na mesto gde treba da pokupi igračku,“ objašnjava Potegal i dodaje da „detetu ovo ne može biti prijatno, ali da nikako ne sme ni da bude grubo“. Ako vas dete udara ili ujeda, trudite se da mirno nastavite, a možete uzeti u obzir i oduzimanje nekih privilegija kao posledicu ovog ponašanja. Ne smete popustiti pred fizičkim nasrtajima, jer tako detetu šaljete poruku da je jače i moćnije od vas, i ono će ovo otkriće koristiti kad god mu nešto bude trebalo.
Potegal upozorava i da izbegnete zamku upadanja u isto stanje u kom je vaše dete. „Ako postanete isto toliko besni i iracionalni kao vaše dete, samo dolivate ulje na vatru.“
Tantrumi mogu biti težak izazov za roditelje, ali imaju dobru stranu – kako brzo dođu, tako brzo i odu. Prema Potegalovim istraživanjima, prosečan trantrum traje oko tri minuta. Dok dlanom o dlan, vaše dete će se igrati kao da ništa nije bilo, a vi ćete i pola sata kasnije još biti po stresom. Njegov nezreli natčeoni korteks omogućava mu da ide dalje bez osvrtanja na ono što se malopre desilo. „Mala deca neverovatno brzo prelaze iz sreće u tugu, iz besa u smirenost“, objašnjava on.
Sve u svemu, tantrum nije jednostavna pojava sa jednostavnim rešenjem. Saveti mogu biti različiti, ali na kraju – uvek ste tu vi da procenite koji pristup najbolje odgovara vašem detetu u datom trenutku. Duboko verujem da svest o tome da niko ne zna 100% tačan odgovor, može da vam pomogne da objektivnije rasuđujete. Ako ste ubeđeni da treba da ignorišete dete, da li ćete moći da primetite trenutke u kojima traži utehu? Ako ste ubeđeni da morate da grlite i pričate, da li ćete primetiti da smetate onda kada smetate?
I naravno, ako vas situacija prevazilazi, potražite stručnu pomoć. Ako su tantrumi jako česti, dugi, agresivni (udaranje, šutiranje, ujedanje, bacanje stvari), mogu ukazivati na neki drugi problem, poput anksioznog poremećaja, ADHD-a, depresije, a nekad čak i fiziološki, poput refluksa.
Tantrumi su normalna biološka reakcija na frustraciju. Jedna od teorija je da su oni posledica evolucione nagodbe - kasno sazrevanje našeg natčeonog korteksa možda deci otežava emocionalnu regulaciju, ali nam sa druge strane omogućava da u detinjstvu lako učimo da se služimo jezicima, što je najsofisticiraniji oblik komunikacije u živom svetu. Ako se trudite se da ih doživljavate kao prirodnu pojavu, biće i manje traumatični za vas kao roditelja.