Dete sluša Desingericu, i šta ćemo sad?
Pre nekoliko godina sam bila učesnik jedne tribine na temu deca, muzika, društvo, kultura. Održavala se u blizini Beograda u okviru jednodnevne kulturne manifestacije, i na tribinu sam putovala autobusom zajedno sa članovima podmlatka jednog našeg uglednog orkestra klasične muzike, koji je nastupao na manifestaciji. Tih pola sata putovanja, tinejdžeri muzičari iz finih beogradskih porodica proveli su u ludom provodu, slušajući i pevajući uglas hitove Cece i Seke Aleksić, tako da se ceo autobus orio.
Znate li šta se desilo, kada sam, nekoliko sati kasnije, govoreći na tribini o potrebi da, za početak, poznajemo i razumemo našu decu, pomenula ovaj događaj iz autobusa, pred publikom i drugim učesnicima, priznatim klasičnim muzičarima i medijskim radnicima? Skandal! Svi su skočili na noge u konsternaciji, i došlo je do potpunog prekida tribine. Kako sam mogla da budem tako neuviđavna, da izgovorim jednu neprijatnu istinu i pokvarim idilu u kojoj postoje samo dobri i loši momci (i fina i ne tako fina deca) kao i jasne, čvrste granice između pristojnog, “normalnog” sveta i primitivizma turbofolk kulture?
Posle naglo prekinute tribine strasti su se polako smirile, i pred polazak nazad, upravnik orkestra nakratko je ušao u autobus i sa vrata, strogim glasom i preteći kažiprstom, izdao uputstva klincima: “Deco, rekli smo, nema “one” muzike!”
Šta mislite da se desilo čim su se vrata zatvorila sa njim? Žurka sa Cecom i Sekom kao glavnim zvezdama trajala je sve do Beograda. Toliko o pedagogiji.
Razlog što sam se ovih dana setila ovog bizarnog događaja, je što je “ona muzika” opet u žiži pažnje medija. Ovaj put, to je repeski duo “Desingerica i Pljugica” koji trenutno uživa veliku popularnost među mladima, dok kod odraslih izaziva novi talas moralne panike svojim ekscesnim ponašanjem na nastupima, na kojima gađaju publiku prljavim čarapama, vade motorne testere, lupaju prvi red patikama po glavi. Naravno, kako žanr koji predstavljaju nalaže, tekstovi njihovih pesama ispunjeni su vulgarnim rečnikom, glorifikacijom poroka, mizoginijom i ostalim sa repeskog repertoara. Šta se to dešava sa današnjom omladinom, pitaju se zgroženi novinari i zabrinuti roditelji? Gradonačelnik Banjaluke je čak zabranio nastup ovog dvojca, pa je time izazvao i brojne reakcije koje su se brzo preselile na društvene mreže, naročito onu na kojoj “živi” publika Desingerice i Pljugice - TikTok.
Tako je ovaj fenomen stigao i do mene, kada mi je pre nekoliko dana ćerka, dvadesetogodišnjakinja, pokazala neke od tih klipova koje mladi ovih dana dele i komentarišu. U jednom od njih, novinarka jednog dnevnog lista, sva zapenjena, u nekom pokušaju saslušavanja/intervjua, viče na jednog od ove dvojice muzičara, preteće mlatarajući rukama i prozivajući ga za loš uticaj na decu. Naravno da na mlade fanove Desingerice i Pljugice ova medijska hajka nije ostavila neki utisak, štaviše, samo je učvrstila njihov “gas” i status buntovnika. Ili, kako je jedan poznati tiktoker prokomentarisao napad novinarke na muzičare, (parafraziram) “našao se da mi o vrednostima govori medij koji je nedavno, zarad čitanosti i klikova, ugostio - silovatelja”. Jer, ako se sećate, pre nekoliko meseci, taj list je objavio ekskluzivni intervju sa silovateljem koji je upravo pušten iz zatvora i čije je slobodno kretanje ulicama bilo povod za gomilu klikbejt članaka kojima se plašila i uznemiravala javnost.
I tu i leži odgovor na pitanje koji mnogi postavljaju, a to je, šta deca uopšte vide kod ovakvih pojava koje odraslima izazivaju zgražavanje? Kako može to da im se sviđa, kad smo se toliko trudili da ih naučimo na nešto pametnije, lepše, normalnije? Pa, možda u njima baš vide to, o čemu su toliko slušali od nas, ali ga kod nas nikad nisu videli na delu? Možda je baš stvar u tome da su oni zaista ozbiljno shvatili te vrednosti koje želimo da im prenesemo, za razliku od nas, koji u praksi držimo samo do forme?
Jer mi im pričamo o iskrenosti i ljubavi prema istini, a onda prekidamo tribine i ućutkujemo neistomišljenike. Pričamo im o doslednosti, a onda licemerno primenjujemo dvostruke standarde, pa danas promovišemo silovatelje da bismo sutra osuđivali vulgaran rečnik u pesmama. Prikazujemo svoje lažne živote na društvenim mrežama, ogovaramo pred decom prijatelje kojima smo se do malopre ljubazno smeškali, tretiramo ponizno one sa bogatstvom i statusom, a sa omalovažavanjem one koje smatramo manje bitnim. Slušaju nas deca, kako su nam puna usta priča o poštovanju, toleranciji, empatiji, a onda gledaju kako vrištimo jedni na druge i kako nam je neprijatelj svako ko misli drugačije nego mi i nama slični, kako bismo da ukidamo i kanselujemo. Pričamo o slobodi, a deci naturamo svoje ambicije i takmičimo se sa drugim roditeljima, istovremeno kukajući kako je su danas samo uspeh i novac važni. Govorimo im da se bore za svoje principe, a mi trulimo u konformizmu, gledajući kako da se svima dopadnemo i nikom ne zamerimo. U paničnom bežanju od preuzimanja odgovornosti za vaspitanje svoje dece, dajemo im telefon u ruke čim nauče da drže zvečku, da komšije ili roditelji iz parka ne bi mislili da smo zadrti, taj isti telefon preko koga sve desingerice i pljugice ovog sveta ulaze u dečije sobe onda kada bismo još uvek itekako mogli da zadržimo svoju kontrolu i uticaj.
Vide deca da su dotični muzičari primitivni i vulgarni, da su “seljačine” kako ih je moja ćerka opisala iako prema njima gaji izvesne simpatije. Ali vide i da, za razliku od nas, oni nekako nisu lažnjaci, i da kod njih, bar na prvi pogled, ne postoji razlika između onoga što pričaju i onoga što rade. A to je mladima očigledno mnogo važnije nego forma do koje je nama toliko stalo. Za njih oni predstavljaju autentičnost i hrabrost koju roditelji i ostali ugledni stubovi društva, sa svojim malograđanskim životima i aspiracijama - nemaju. Istu onu autentičnost koju su njihovi roditelji cenili kod rok i pank muzičara svoje generacije, a sa kojima, ako se uporedi količina ekscesa i skarednosti u nastupima i rečniku, Desigurica i Pljugica teško uopšte i mogu da se takmiče - da li se još neko seća kako je bend Blek Sabat zasipao sa bine publiku krvavim svinjskim iznutricama, a Igi Pop povraćao po onima u prvim redovima? Istina, današnji uzori mladima po banalnosti i nemaštovitosti definitivno šiju svoje rokerske prethodnike, ali banalno je i nemaštovito i ovo vreme, pa što ne bi bili i oni.
Ali ništa se ne brinite, proći će i ove mlade njihovi Desingerica i Pljugica. I oni će se, poput svojih roditelja, izlečiti od nekorisnih ideala i početi da se zgražavaju, kao i da sve manje vode računa o tome da li je ono što pričaju i ono što rade u ikakvom saglasju. I oni će, punih usta borbe za prave vrednosti jednog dana prekidati tribine, i vrištati u sav glas protiv zabrinjavajućih pojava u društvu, da bi te iste pojave koristili za svoje ciljeve onda kad im to odgovara. I oni će imati decu koja će od svega najviše želeti da u svojim roditeljima, nastavnicima, i ostalim modelima za ugledanje vide sve ono što su učeni da je vredno i pravo, a onda, kada to razočarani ne pronađu, tražiti dalje, dok i oni ne završe kao konzumenti dobro upakovanih muzičko-scenskih proizvoda koji nude obećavanu autentičnost po ceni jedne ulaznice. A onda će i oni jednom postati odrasli, i sa rezignacijom se sećati kako je u njihovo vreme sve bilo mnogo bolje, a takve pojave niko nije ni sanjao da na ovom svetu mogu da postoje.