Disanje = nada. Krivica = blokada.
Rešićemo. Popravićemo. Idemo dalje i radimo na tome da budemo pametniji.
“Griža savesti je meni jedan osećaj koji mi ne koristi, više me blokira nego što može da me pokrene da nešto promenim ili preispitam.”
Ove reči jedne mame koja je prisustvovala mom vebinaru “Roditeljstvo bez griže savesti” podsetile su me na primer za koji sam jednom davno čula čitajući knjigu “Kupologija”. Naime, kada su neuronaučnici istraživali delotvornost upozoravajućih natpisa i onih groznih fotografija uništenih pluća na paklicama cigareta, otkrili su da na pušače one deluju tako što povećavaju žudnju za cigaretom! Da li im je anksoznost zbog podsećanja na evidentnu (i očiglednu) opasnost bila okidač da potraže smirenje u cigareti - ne znam - ali znam da to što su se osetili loše i što ih je grizla savest definitivno nije bilo pokretač promene.
Da je lako prestati sa pušenjem, slike ne bi bile ni potrebne - svi kojima je stalo do sebe već bi odavno prestali. A kao što upozorenja i slike neće od pušača kao čarobnim štapićem napraviti nepušače, tako ni grozna zastrašivanja roditelja - kako će upropastiti život svom detetu ako urade ovo ili ono - neće od njih, kao čarobnim štapićem, napraviti savršene roditelje. Da je tako lako ne činiti greške, ne bi smo ih ni činili.
Nedavno sam naišla na podatak iz SAD da roditelji osete krivicu u proseku 23 puta nedeljno. Roditeljska krivica, istraživanja kažu, stvara stres, ankisoznost, narušava zdravlje i povećava nivo depresije. Dok su male doze dobre kao pokretač promene - na primer, izvičete se na dete ali vas onda grize savest pa se izvinite - velike narušavaju odnos između roditelja i deteta.
Dakle, stvar je jasna: morate da naučite da budete manje strogi prema sebi kako biste, umesto da se blokirate, mogli da se menjate na bolje - što zapravo i želite. Dvadeset i tri nedeljne doze samoprekora su potencijalno dvadeset i tri blokade i dvadeset i tri propuštene šanse za preispitivanje i promenu. Pošto smo generalno blaži prema drugima nego prema sebi, probajte da zamislite kako biste se obratili nekom prijatelju u vašoj situaciji i takav govor usmerite ka sebi. Verovatno mu ne biste govorili da nije dovoljno dobar i sposoban, niti biste mislili da njegovi postupci nanose nepopravljivu štetu. Videli biste njegov trud da čini najbolje u granicama svojih sposobnosti, kao i spremnost da svakim danom postaje sve bolji.
Sve se da popraviti, čak i kada debelo zakažemo kao roditelji. Da citiram dečijeg psihologa Najdžela Latu: Dok ima života, ima i nade. Nekoj majci je strašna pomisao da njeno dete, koje nije mogla da doji, neće dobiti neka antitela, a ne vidi koliko dragocenih i vrednijih drugih stvari mu istovremeno pruža. Nekog drugog izjeda griža savesti što nije dovoljno nadgledao učenje deteta pa sad stahuje kako će završiti razred. A neko treći bi bio najsrećnija osoba na svetu da je njegovo dete živo i zdravo i još ima mogućnost da padne razred. Nisu svi razlozi za brigu jednako opravdani, uopšte nisu: “Kada to zaboravimo, na klizavoj smo nizbrdici ka samosažaljenju, a kada se zaglibimo u to živo blato, mnogo nam je teže da ponovo krenemo dalje”, objašnjava Lata.
Rešićemo. Popravićemo. Idemo dalje i radimo na tome da budemo pametniji. Disanje = nada. Krivica = blokada.
Drago mi je da si se vratila :)