Moja deca trenutno imaju 19, 18 i 12 godina. Kada pitate dvoje starijih da li znaju šta je igra lastiš, reći će - naravno. “Čuj čito - hodo!” glasi onaj vic o romanu “Na Drini ćuprija” - tako će i oni reći: “Čuj čuli - igrali” (imam ove fotografije da to i dokažem). Pre deset godina, iako je bilo već retko, još je bilo dece u našem parku i školskom dvorištu koja su nosila lastiš sa sobom kada izađu napolje.
Kada pitate mog mlađeg sina, druga priča. Ni čito, ni hodo. Za tih sedam godina lastiš je nestao sa lica zemlje, ili bar ovog dela njene površine. “Care, care, gospodare”? Nikad čuo. Pa čega se deca igraju? “Mama, normalno je da se igraju na telefonu” (“a samo ja jadan ne mogu da visim na telefonu ceo dan,” odmah naravno kreće žalopojka).
Nikad toliko priče o dečijoj dobrobiti kao danas, a njihovo mentalno zdravlje - nikad gore. Anksioznost i depresija među decom i tinejdžerima u stalnom su porastu. Sve je više mladih sklonih samopovređivanju i suicidnim mislima, sve je više samoubistava. I šta mislite, imaju li ove dve priče neke međusobne veze?
Mada je mnogo faktora u opticaju, nova studija objavljena u Journal of Pediatrics tvrdi da je među glavnim krivcima - upravo izumiranje dečije igre i dečijih sloboda, poput mogućnosti samostalnog odlaska u školu. Decenijama unazad, deca imaju sve manje prilika da se igraju i druže bez stalnog nadzora i kontrole od strane odraslih. Jer za decu igra nije igra ukoliko se odrasli mešaju. Naime, kada su u jednoj studiji deci pokazivane fotografije na kojima se druga deca zabavljaju, generalno su nazivala igrom samo one slike na kojima nije bilo odraslih. I posmatranjem dece na igralištima, naučnici su utvrdili da je igra mnogo življa i da su deca mnogo uključenija, ukoliko odrasli ne nadgledaju aktivnost. Iako im želimo najbolje, taj naš poriv da ih stalno štitimo i mešamo se, uskratio im je nezavisnost koja je neophodna za dobro mentalno zdravlje.
Do svega ovoga, nije naravno došlo zato što su roditelji iz čista mira odlučili da decu drže na kratkom povocu. Šta mučeni roditelji uopšte i da rade kada od jutra do mraka slušaju priče o opasnostima koje vrebaju decu koja nisu pod stalnom prismotrom? I gde da ih puste kad je saobraćaj oteo skoro svaki kvadratni centimetar javnih površina? I kad bi uopšte ta deca imala vremena da tumaraju okolo i ubijaju dosadu razvijanjem mašte i snalažljivosti, kada ne mogu da se okrenu od obaveza koje ih čine budućim poželjnim kapitalom na tržištu radne snage. Jezici, programiranje, sportovi - ne samo što su škola i vanškolske aktivnosti potpuno ukrali deci vreme za igru i druge aktivnosti koje deci daju osećaj nezavisnosti, nego je i strah od akademskog neuspeha i nedovoljnih postignuća postao izvor ogromnog stresa za ovu generaciju.
Ono što roditelji, zatrpani zastrašujućim vestima, danas mnogo ređe mogu da čuju, je koliko je za zdravo samopouzdanje važno osećati da drugi imaju poverenja u tebe, da te smatraju sposobnim i odgovornim. A toga nema bez prilika za samostalne aktivnosti i davanje doprinosa svojoj porodici i zajednici. “Deci je potrebno da osete da mogu uspešno da se nose sa stvarnim svetom, a ne samo sa školom,” kaže dr Dejvid F. Bjorklund, jedan od koautora ove studije i profesor na Katedri za psihologiju na Univeritetu Florida. Nedostatak unutrašnjeg lokusa kontrole (osećaja da imamo kontrolu nad svojim životom i da možemo da se uhvatimo u koštac sa problemima koji se ispreče) je značajan faktor u nastanku anskioznosti i depresije. Ako deca imaju malo kontrole nad svojim životima, ne mogu ni razviti unutrašnji lokus kontrole niti se osećati spremnim za životne izazove.
Do ove promene nije došlo preko noći, već se, navodi se u studiji, skoro pola veka intenzivno radi na tome da se kod dece ubije osećaj nezavisnosti. Kada su naučnici analizirali način na koji se od početka 20. veka pa na dalje pisalo o deci u novinskim tekstovima i člancima u kojima se savetuju roditelji, utvrdili su da su raniji tekstovi prikazivali detinjstvo kao period u kome deca vreme provode sa drugom decom, daleko od nadzora roditelja, kako već u uzrastu od 5 godina samostalno biciklom ili peške idu u školu, kako pomažu i doprinose u domaćinstvu svojim radom, a već sa 11-12 godina zarađuju džeparac obavljajući poslove poput raznošenja novina ili čuvanja dece. Negde između 1960. i 1980. došlo je, međutim, do promene načina na koji se piše o deci. Umesto kao kompetentna, odgovorna i otporna, deca su sve više prikazivana kao osetljiva i sa stalnom potrebom za zaštitom i nadzorom. S jedne strane, podsticana je autonomija dece u pogledu toga šta će da obuku ili da jedu, ali sa druge, obeshrabrivana je autonomija u pogledu aktivnosti koje imaju u sebi dozu rizika ili nisu pod nadzorom odraslih. Iz detinjstva je proterana igra koja ima i najmanju dozu opasnosti, a ona zapravo štiti decu od razvijanja fobija i smanjuje rizik od razvijanja anksioznosti, tako što im daje samopouzdanje da će umeti da se snađu u nepredvidivim situacijama. Šta mislite, da li je bolje dokazivati sebi da si sposoban sa osam godina na drvetu, ili sa osamnaest na zidu nekog napuštenog gradilišta?
Razvoj gradova i urbanizam takođe nisu išli na ruku deci. Početkom 90-ih u Cirihu je vršeno istraživanje koje je upoređivalo petogodišnju decu iz dva različita naselja - u jednom su deca imala slobodu da se igraju bez nadzora odraslih, a u drugom, zbog gustog saobraćaja, deca nisu izlazila bez nadzora odraslih. Ono što su utvrdili je da su deca iz prvog naselja provodila napolju dva puta više vremena nego ona iz drugog, bila mnogo aktivnija, imala duplo više prijatelja i imala bolje motorne i društvene veštine. Izlasci sa roditeljima nisu mogli da nadoknade gubitak slobodne igre, jer roditelji nisu imali strpljenja (ili vremena) da toliko dugo budu sa njima napolju i igra nije bila toliko živahna jer su roditelji sputavali sve nedovoljno bezbedne aktivnosti, a i manji broj dece na igralištu (setite se da su duplo manje vremena provodila napolju) značio je da nema uvek dovoljno društva za igranje. Odustati od urbanog planiranja koje u obzir uzima dečije potrebe, i oslanjati se isključivo na roditeljski nadzor nije rešenje koje pruža dobre rezultate - zato što roditelji i odrasli generalno ne mogu da zamene vršnjake niti stalan nadzor i izbegavanje opasnosti može decu da sačuva od posledica, u ovom slučaju, onih na mentalno zdravlje.
Zaključak ove studije je da roditeljima stalno moramo da šaljemo poruku koja će biti glasnija od medijske galame o opasnostima koje vrebaju na svakom koraku, i o presudnosti dobrog uspeha u školi. A to je poruka da deca ne mogu izrasti u dobro prilagođene odrasle osobe, ukoliko im nije omogućeno da razvijaju svoju nezavisnost, kroz nenadziranu, slobodnu igru i prilike da svojim radom i umećem doprinesu porodici i zajednici. I jedno i drugo su neophodni za razvijanje osećaja da nam se veruje, da smo odgovorni i sposobni, a bez toga - nema ni mentalnog zdravlja.
Ako vas zanima više o ovoj temi, pročitajte i moj tekst “Da li biste dvogodišnjaka poslali u prodavnicu?”