Jedan, glavni razlog zbog kog te muči roditeljska griža savesti
Misliš da je moguće imati "i jare i pare"
Kada su moja deca imala 2 i 3 godine, provodila sam skoro ceo dan sama sa njima (muž je radio po 12 sati dnevno) a zarađivala od pisanja tekstova. Imala sam rokove i trebalo mi je svakodnevno nekoliko sati neometanog rada i pune koncentracije.
Radila sam kada oni spavaju – poslepodne i uveče. Pošto nisam baš bila sjajnog zdravlja, uvek anemična i slabog imuniteta (u to vreme uspela sam da fasujem i koksaki virus), nije dolazilo u obzir da ne spavam noću. Zbog toga sam sa radom morala da počnem oko 8 uveče da bih imala par produktivnih sati dok ne padnem od umora.
A to je značilo – deca su u 8 u krevetima, gasi se svetlo, pritvaraju vrata – i kraj. Nema razvlačenja, cinculiranja, vraćanja po sto puta u njihovu sobu. Nije ni da su se nešto bunili – prilično smo ih uspešno navikli na raspored spavanja još dok su bili bebe, tako da su se lako sami uspavljivali. Ako odmah zamišljate da smo ih ostavljali da satima urlaju, onda ste verovatno svakodnevno na instagramu, gde je tzv. „sleep training“ postao ružna reč, i gde se svaki roditeljski pokušaj uspostavljanja rasporeda kod dece često predstavlja kao sadističko iživljavanje koje trajno oštećuje mozak, kao da u roditeljstvu postoje samo krajnosti i kao da ne postoji način da se sa ljubavlju postigne da savremena porodica funkcioniše a da roditeljstvo ne bude pakao.
“Pretpostavka da dete treba da nauči da spava zapravo je proizvod kulture u kojoj ono mora da nauči da se prilagodi rasporedu i planovima svojih roditelja. Beba čezne za fizičkim kontaktom s roditeljima, kao i svi mladunci sisara“, piše Gabor Mate u trenutno ultra popularnoj knjizi „Mit o normalnom“, i navodi primer severanoameričkog narodia Kri čiji predstavnici kažu: „U našem plemenu deca nisu smela da dodirnu zemlju dok ne napune dve godine. Do tada bismo ih držali u naručju“.
Dobro, ali šta mi, u ovim nemogućim kapitalističkim uslovima, da radimo sa tom informacijom, izvinte? Da živimo kao narod Kri u sred milionskog grada? Čak ni Mate ne očekuje da roditelji napuste civilizaciju ili umru od gladi odbijajući da prihvate pravila modernog društva. Učenje deteta da spava je, kaže on, „legitimna i neizbežna potreba zaposlenih roditelja ili onih koji su pod velikim stresom a nemaju podršku“. Naravno, to ima svoju cenu, opominje Mate i kao primer navodi da su usled ove prakse generacije rođene u 20. veku emocionalno nestabilne i obogaljene psihičkim problemima.
Teško je pročitati ove reči a ne biti prestravljen za svoje dete. Što je najgore, ne možete mnogo da uradite osim da sebe fizički i mentalno iznurujete pokušavajući da žonglirate zahteve savremenog života, istovremeno jureći standarde lovo-skupljačkog roditeljstva. Ne možete tek tako da odustanete od rada, a da na neki drugi način opet ne ugrozite razvoj svoje dece. Ok, da ja nisam radila, ne bismo pomrli od gladi, ali danas teško da je pun stomak mera optimalnog dečijeg razvoja. Dobro se sećam kako sam od svog prvog honorara ponosno otrčala i kupila deci Veliki slikovni rečnik Kreativnog centra, prvu knjigu koju sam mogla da im priuštim, i uz koju su učili prve pojmove i bogatili rečnik, stvarajući temelje za dalje obrazovanje. Takođe, uz ove dodatne prihode uspevala sam i sebi da kupujem stručne knjige uz koje sam se dalje edukovala, čime sam i svojoj deci, vremenom, obezbedila sigurniju egzistenciju.
Ali, da li mi zapravo upadamo u zamku, kada pomislimo da bilo koji način gajenja dece na ovom svetu - nema neku svoju cenu, pa i onaj naroda Kri? Njihov deca, za početak, nisu umela da hodaju sa dve godine jer su bila isključivo nošena, što bi u našoj kulturi bilo svojevrsno zanemarivanje. Pritom, ova njihova praksa nije nikakav odraz nekog ultra-svesnog roditeljstva, koliko je zapravo je posledica verovanja da dete ne sme nogama da dodirne tle dok ne napuni dve godine, kada je vršena posebna ceremonija prilikom koje bi pravilo prve korake. Kada idealizujemo život lovaca-sakupljača mi zaboravljamo na bolesti, visoku smrtnost dece i još mnogo toga što je njima bilo „normalno“ a mi nikada ne bismo mogli da zamislimo. Procenjuje se da u lovo-skupljačkim društvima oko 40% dece nije doživelo 15. rođendan. Da li je to taj život bez stresa i traume koji uzimamo kao ideal? Zar je moguće da su milenijumi u kojima su ljudi živeli u svakodnevnom dodiru sa smrću svojih najmilijih bili tako blagougodni za naše mentalno zdravlje, dok nas je jedino period u kome je ljudski vek sa prosečnih 30 produžen na 80 godina, što je poslednjih 150 godina, obogaljio, kako kaže Mate, psihičkim problemima? Ili će pre biti, da svaki način života može delovati idilično, kada se naslika iz dovoljne udaljenosti?
Poenta cele priče je da je, ako nam je stalo da sačuvamo to malo roditeljskog razuma i mentalnog zdravlja što nam je svima ostalo, nužno da shvatimo da, jednostavno, ne možemo da imamo i jare i pare. Win-win situacija je rezervisana za retke srećnike. Istraživanja u SAD pokazala su da takozvano “povezujuće” roditeljstvo (attachment parenting) - produženo dojenje, spavanje sa bebom, stalno nošenje bebe - primenjuju uglavnom belkinje sa fakultetskim obrazovanjem, koje pripadaju privilegovanoj grupi koja može sebi da priušti da ne radi.
Običnim smrtnicama koji se svakodnevno bore za opstanak i elementarnu ekonomsku sigurnost svoje porodice - ostaje griža savesti. I jedini način da vas ona svakodnevno ne proždire je da odustanete od ideje da se detetu mogu pružiti savršeni uslovi za odrastanje. Niko iz detinjstva ne izlazi sasvim “neoštećen”, pa poistovećivati traumu “egzistencije” - tj. nužde postojanja u ovom oduvek nesavršenom svetu, sa ozbiljnim traumama i nesrećnim okolnostima u detinjstvu, ne vodi ničemu osim stvaranju generacije anksioznih i krivicom ophrvanih roditelja.
Radi sa mnom: Zajedno ćemo definisati probleme i rasvetliti koja uverenja ti otežavaju njihovo rešavanje. Jasnije ćeš donositi odluke i praviti izbore, pa će svakodnevne izazovne situacije biti manje stresne i postati prilika da radiš na razvijanju kako detetovih, tako i svojih emocionalnih veština.
Za zakazivanje individualnog savetovanja klikni OVDE.
Jovana, kao i uvek, glas razuma u roditeljstvu.