Kada je dete razvojno spremno da se samo uspava?
Najštetnije od svega je uverenje da postoji samo jedan ispravan način na koji bebe spavaju
Nakon moje objave od pre nekoliko dana, u kojoj sam citirala neuronaučnicu i kognitivnog psihologa dr Lizu Feldman Beret, autorku knjige "How emotions are made", dobila sam od nekoliko vas isto pitanje - kada je dete razvojno spremno za to da se samo uspava?
Za one koji su propustili objavu, Beret kaže “Kada me roditelji pitaju kako da nauče svoje dete da reguliše emocije, kažem im da je najvažnije da ga nauče da se samo uspava i da dovoljno dugo ostane uspavano”. Naime, istraživanja neuronauka sve više dokazuju da je dovoljno sna jedan od osnovnih preduslova za razvoj sposobnosti emocionalne regulacije.
Postoji li to “pravo vreme” za učenje deteta da se samo umiri, tj. uspava? Ono što ćete uglavnom pronaći kao smernicu, jeste podatak da je većina beba za to razvija kapacitet oko šestog meseca, a da proces započinje oko trećeg meseca.
A šta zapravo znači “da se samo umiri”? Po definiciji, to znači - da može da se smiri i zaspi bez umirivanja od strane roditelja. Na primer, u trenutku spuštanja u krevetac, ili prilikom buđenja u toku noći.
Možda ste se zapitali, pa zar to nije okrutno? Pustiti bebu da plače i prepustiti je samu sebi u tim trenucima?? Zar to nije recept za doživotnu traumu? Naravno da nećete ostaviti bebu da neutešno urla i učiti je da niko neće doći onda kada joj je teško. Ali zapitajte se, otkuda vam uopšte ova crno-bela slika u glavi, u kojoj roditelj može ili da bude 100% posto osetljiv na svaki detetov mig, ili potpuno bezosećajan i zanemarujući? Da li smo baš osuđeni da biramo između dve krajnosti, ili možemo da nađemo neki srednji put?
Za početak, roditelj ne može da bude 100% osetljiv na svaki detetov mig, čak i da je to dobro i potrebno. Osim ako nema punu kuću posluge, pretvoriće se u hodajući nervni slom i kola će se svejedno prelomiti na detetu. Možda će uspevati da provede noć na nogama uspavljujući i umirujući, ali će svakodnevno biti napet, nervozan, impulsivan, nezadovoljan i nesiguran u sebe. Istraživanja pokazuju da neispavani roditelji češće izazivaju saobraćajne nesreće i razvijaju simptome depresije. Male su šanse da problem loših navika u spavanju neće opteretiti odnos između roditelja i bebe. Koliko je ovo veliki problem za roditelje pokazuje podatak da su knjige, koje roditeljima obećavaju rešenje za problem spavanja i dalje među najprodavanijom literaturom o deci.
A šta uopšte OSETLJIVOST na bebine potrebe znači? Znači da odgovarate na njih onoliko brzo i na način koji je prilagođen uzrastu i potrebama. Da bismo znali šta to tačno podrazumeva, potrebno je upoznati se sa što više činjenica o bebama i spavanju. Evo nekih:
na kvalitet sna bebe i sposobnost samoumirivanja utiče i urođeni temperament - neke bebe su prosto teške na uspavljivanju i uznemirenije prirode.
bebe koje su stavljane na spavanje dok su još budne su bolje u samoumirivanju, imaju duže periode sna i ukupno više spavaju.
bebe koje umeju da se same uspavaju u proseku spavaju 40 minuta duže svake noći.
dok neke studije pokazuju da su metode za učenje beba da se same uspavaju uspešne, druge pokazuju da one često nemaju baš mnogo dejstva.
merenje nivoa kortizola kod beba koje su učene da se same umire i poređenje sa bebama koje roditelji umiruju nije dalo baše neke jasne rezutate. Neke studije su, opet, pokazale da bebe čije su majke češće odgovarale na njihove potrebe, imale niže nivoe kortizola, ali isto tako, i da bebe koje spavaju odvojeno od majki takođe imaju niže nivoe kortizola.
Merenje nakon pet godina od intervencija, pokazalo je da obe grupe imaju iste nivoe kortizola. Međutim, merenja kortizola generalno nisu mnogo pouzdana metoda, pošto on veoma varira u toku dana.
učenje beba da se same uspavaju ne čini da se manje puta bude u toku noći. Sve bebe se jednako često bude u toku noći, samo što se neke same vrate na spavanje.
bebe čiji su roditelji čekali duže da odgovore na bebin plač u uzrastu od tri meseca, imaju bolju sposobnost samoumirivanja sa 12 meseci.
bebe koje se same umiruju takođe se oglašavaju prilikom buđenja - kenjkaju, brbljaju, guču, ali se i same potom vrate u san.
zadovoljstvo bebinim navikama spavanja dosta zavisi i od očekivanja i kulturnih modela. Dok samo 10% roditelja u Vijetnamu misli da njihova beba ima problem, čak 76% kineskih roditelja misli to isto.
bebe nisu roboti koji svake noći imaju iste obrasce spavanja i buđenja, već situacija sa spavanjem varira iz noći u noć.
bebe koje zahtevaju da ih roditelji uspavaju uveče, uglavnom traže to isto i prilikom buđenja noću.
bebe čiji krevetac se nalazi u spavaćoj sobi roditelja više pripadaju grupi onih koje ne mogu same da se uspavaju, što je možda posledicu blizine i brzih reakcija roditelja, a možda su u sobi roditelja baš zato što su po prirodi slabiji spavači.
oko 10-25% beba ima problema sa uspavljivanjem i noćnim buđenjem.
probemi sa spavanjem beba su veliki izvor stresa za roditelje, i mogu biti štetni i za porodično blagostanje, kao i za detetov razvoj.
visoka responzivnost roditelja - hitro reagovanje na uznemirenje deteta, može ojačati loše obrasce spavanja.
među bebama koje se noću često bude, većina su dečaci.
bebe koje zaspe u naručju ili za vreme dojenja, imaju manje prilike da nauče da se same umire i uspavaju.
u uzrastu od 6 godina nisu uočene nikakve razlike među decom koja su uspavljivana i decom koja su učena sama da se uspavaju doziranim plakanjem, u pogledu obrazaca spavanja, ponašanja, atačmenta i nivoa kortizola.
bebe koje su ostavljane da nauče da se same umire u uzrastu od šest godina bile su u istom procentu sigurno vezane kao i one koje su roditelji umirivali.
roditelji koji su učili decu da se sama uspavaju (doziranim plakanjem) nisu bili strožiji, manje zainteresovani, ili skloniji zlostavljanju u odnosu na roditelje čija su deca uspavljivana.
Roditelji smatraju metodu “kontrolisanog plakanja” prilično stresnom, i za sebe i za dete.
Majke beba koje su utrenirane da se same uspavljuju su manje depresivne kada je beba u uzrastu od dve godine.
Očevi beba koje loše spavaju imaju viši nivo besa, u bebinom uzrastu od 4 meseca.
Problemi bebe sa spavanjem u korelaciji su sa lošijim zdravljem majke i oca.
Deljenje postelje sa bebom može biti način da i roditelji i beba bolje spavaju, a da ne prolaze kroz stresne treninge spavanja, mada podaci pokazuju i da su poboljšanja veoma mala.
strogo držanje rutina pri stavljanju dece na spavanje (kupka, masaža, tihe aktivnosti) poboljšava obrasce spavanja.
međutim, držanje strogih rutina u pogledu vremena i rasporeda spavanja može izazvati povećan stres i simptome depresije kod majki, pošto stvari uglavnom iiziču kontroli što izaziva frustraciju i osećaj neuspeha.
Odlazak roditelja na spavanje istovremeno kad i dete, omogućuje da se poklope detetova i roditeljeva najduža faza “dubokog sna”, koji je ključan za kvalitetno spavanje.
bebe normalne težine uglavnom prestaju da imaju nutritivnu potrebu za noćnim podojom/obrokom oko šestog meseca. Međutim, broj noćnih buđenja uglavnom se ne menja tokom prve godine.
iako manjak spavanja nije povezan sa lošijim kognitivnim razvojem ili motoričkim veštinama, utvrđena je veza između lošijeg sna i slabijeg emocionalnog i socijalnog razvoja.
71% dece koja se redovno bude u uzrastu od 5 meseci, spava preko cele noći u uzrastu od 20 meseci.
Naučno dokazane metode uspostavljanja rutina spavanja uglavnom su bazirane na “kontrolisanom plakanju”, tj. doziranom ignorisanju plača kako bi dete počelo samo da se umiruje. Međutim, pošto su one danas uglavnom stresne za roditelje, naučnici traže druge načine da se dete nauči samoumirivanju. Ono što se pokazalo kao neka “prelazna” taktika, jeste dozirano puštanje deteta da plače samo prilikom večernjeg odlaska na spavanje. Beba sposobnost uspavljivanja onda prenosi i na noćna buđenja, a roditelj uči da manje intenzivno reaguje na detetov plač, dajući bebi vremena da razvije kapacitet za samoumirivanje. Za razliku od Ferberove metode doziranog ignorisanja, gde dete može da razvije sposobnost samoumirivanja za već oko nedelju dana, kod ove druge metode potrebno je bar duplo više vremena.
Šta onda zaključiti iz svih ovih podataka i istraživanja? Kao i uvek, nema nekog prostog recepta, zapravo, što se više udubljujete u podatke, to ste zbunjeniji. Pre svega, važno je iz kog mesta tražite odgovor. Ako ustajete više puta u toku noći zbog deteta, a zadovoljni ste i to vam ne predstavlja problem, nemate razloga da se opterećujete ovom temom. Naročito ako vam i dete nije u toku dana neispavano i razdražljivo - nemaju sve bebe identične potrebe za snom.
Ali ako roditelji osećaju da im je potrebno da nešto promene, ako funkcionisanje porodice trpi i žele da probaju tehnike učenja deteta da se samo uspava, onda treba da pokušaju, kaže dr Herijet Hiskok, pedijatar i stručnjak za dečije spavanje. Ali ne i da očekuju da će biti lako, niti da će postići čuda.
Den Sigel, profesor psihijatrije i autor brojnih knjiga o dečijem razvoju, od kojih je najpoznatija “The whole brain child” smatra da učenje deteta da se samo uspava kontrolisanim plakanjem ne bi smelo da se produži na epizode od preko 5 minuta. “Ako dete za ovo vreme nije u stanju da se samo umiri, onda je to još izvan njegove zone narednog razvoja i prerano je to tražiti od njega. Nakon tog vremena trebalo bi mu pružiti utehu.”
Nije ovo laka tema. I nema sasvim srećnog rešenja, osim za porodice u kojima se rađaju mali anđeli koji već od prvih dana brzo padaju u san. Za sve ostale, čiji đavolci odbijaju da se ponašaju kako su roditelji zamislili, sledi dosta prilagođavanja sopstvenih očekivanja, ali i mnogo dovijanja, isprobavanja, eskperimentisanja. Nije baš sjajno forsirati bebu da se sama uspavljuje ako joj ne ide, ali nije sjajno ni kad roditeljsko fizičko i mentalno zdravlje trpi. Odluku ćete morati da donesete sami, nakon što odmerite odnos štete i koristi, u slušaju vaše porodice i uslova života. Teško da ćete ugoditi svima - šta god da radite, neko će smatrati da je baš to veoma štetno, bilo za vas, bilo za dete. Ali, zapravo, najštetnije od svega je uverenje da postoji samo jedan ispravan način na koji bebe spavaju.
Prijavi se za vebinar Roditeljstvo bez griže savesti koji će se održati u utorak 11. jula od 20 do 21.30h.
Vebinar „Roditeljstvo bez griže savesti“ namenjen je svim onima koji:
-se osećaju zbunjeno i preplavljeno i ne znaju kom savetu da veruju
se brinu da nisu dovoljno dobri roditelji
ne uspevaju deci da postave granice
stalno strahuju da će pogrešiti i ostaviti detetu trajne posledice
ne znaju da izađu na kraj sa dečijim tantrumima
nisu sigurni koji stil roditeljstva da odaberu
žele da budu manje premoreni i pod stresom
Na vebinaru ćeš naučiti:
da zdrav razum i intuicija roditelja nisu izašli iz mode, i da su odgovori na mnoge naše nedoumice zapravo već u nama.
da roditeljstvo ne mora da bude toliko teško i da je pregorevanje i nemanje vremena za sebe - nedostatak zdravih granica a ne dokaz dovoljne posvećenosti.
da blizak i topao odnos sa detetom trpi naše povremene “greške u koracima”
da možeš ostati dobar roditelj čak iako često moraš da frustriraš svoje dete nametanjem discipline i granica.
da nije svaki savet stručnjaka dobar i tačan, ili dobar za tvoje dete.
da, kada je porodica a ne dete na prvom mestu, to je dobro i za dete.
Takođe, oslobodićeš se osećaja da baš sve zavisi od vas kao roditelja.
Ako biraš roditeljstvo bez griže savesti, bez zbunjenosti i preplavljenosti, počni da menjaš svoju perspektivu već 11. jula od 20-21.30 h. Priduži se grupi od 100 roditelja koji su već pohađali ovaj vebinar i time sebi i svetu poslali poruku da ne pristaju na stalan osećaj da ništa ne rade dobro, na nervozu, anskiozne napade i osećaj krivice.
Cena vebinara je 2500 dinara ili 25 eur za uplate iz inostranstva.
Prijavi se ovde: