Kako da ne budete roditelj "prodavac polovnih automobila"
Oni koji nas ubeđuju da je nešto što je očigledno loše - dobro, polako gube naše poverenje
U individualnom radu sa roditeljima često se javlja jedna tema: roditelji treba da uvedu neke promene koje neće biti prijatne detetu i strepe od toga kako će dete to podneti. Na primer, rešili su da dete treba da počne da spava u svojoj sobi. Ili treba da krene u vrtić i prvi put se odvoji od roditelja. Ili žele da mu smanje ili ukinu slatkiše, ekrane, jutjub, igrice. A može da bude u pitanju i odlazak kod zubara, logopeda, na operaciju krajnika, vađenje krvi, injekciju…
U ovakvim situacijama roditelji se sreću sa dva izazova, i oba zapravo ne zahtevaju toliko promenu kod deteta, koliko kod njih samih.
Prvi izazov je roditeljeva nesposobnost podnošenja detetovih neprijatnih emocija. Oni ne mogu da izdrže da je njihovo dete tužno, nezadovoljno, uplašeno, da ga boli, da je uznemireno. Pošto to ne mogu da izdrže, oni ili izbegavaju i maksimalno odlažu ono što je neminovno - separaciju, izlaganje deteta novim situacijama, postavljanje granica koje bi mogle da dovedu do burne reakcije. A kada ipak ne mogu da izbegnu ili odlože neminovno, onda uključuju strategiju potiskivanja neprijatnih strana onoga što dete treba da podnese, i počnu da ubeđuju dete, ali i sebe, da je to u stvari “ništa”, da će mu biti “super”, da ga “neće boleti”, da je “brokoli lepši od čokolade” a crtanje na papiru uzbudljivije od igrice na tabletu.
Istoj strategiji pribegavaju i roditelji koji se suočavaju sa drugim izazovom - a to je nemanje dovoljno autoriteta da bi ih dete poslušalo. Njima i nije toliki problem što će dete plakati ili biti tužno ako mu kažu da će od sad spavati u svom krevetu, nego im je problem što dete jednostavno neće pristati na to, a oni neće znati kako da ga nateraju. Dete je u takvim porodicima ono čija je “poslednja” i roditelji su na ozbiljnim mukama kada nešto treba da se promeni ili uradi jer moraju da nađu način da mu “prodaju” svoju nameru kao nešto što je prijatno i privlačno kako bi je ono kupilo i svojevoljno prihvatilo.
U praksi, i jedni i drugi roditelji rade iste stvari, samo iz različitih razloga - prvi u nadi da će dete nekim čudom sa uživanjem podneti ono što uopšte nije za uživanje, a drugi da će “prevariti” dete da ih posluša, jer nemaju drugi način. Na primer, kada reše da naviknu dete počne da spava u svojoj sobi, kreće čitava predstava - pričaju se bajke o tome kako je to lepo i čarobno, detetu se nudi da bira kako će soba izgledati, koje boje će biti zidovi, kreveti, posteljina, osvetljenje, kakve će biti dekoracije, sve u cilju pretvaranja ove promene u jedno uzbudljivo i prijatno iskustvo. Dete, povedeno roditeljskim entuzijazmom i obećanjima, uglavnom rado učestvuje u pripremama, ali onda kada stigne trenutak da ta divna soba po detetovim željama uđe u upotrebu - dešava se fijasko. Ono uopšte nije srećno i zadovoljno, plače i odbija da spava samo, i ceo projekat se često završava neuspešno, tako što se posle nekoliko neprospavanih noći ispunjenih natezanjem i ubeđivanjem, vraća u roditeljski krevet do nekog novog pokušaja u neodređenoj budućnosti.
Razlog zašto se ovo dešava je taj što, uprkos svim roditeljskim naporima i dovijanjima, jedna teška i neprijatna promena, kako god je mi upakovali i koliko god mašnica na nju stavili, ne može tako lako da postane prijatna. Što znači da smo, ako se cela naša strategija bazira na ideji da ćemo uspeti da ovu tranziciju izvedemo bezbolno, osuđeni na propast Dete koje je od rođenja spavalo sa roditeljima najverovatnije neće moći smireno i bezbrižno da odjednom počne da spava samo, pre svega zato što se taj kapacitet razvija postepeno. A da bi uopšte otkrilo da to može da podnese i da se može navići na to, potrebno je da iskusi i prođe kroz period neprijatnih osećanja i nauči da su ona podnošljiva. Naravno, ima dece koja separaciju podnose prilično lako, ali ima one kojima to ide teže i koja ne mogu da prođu bez perioda patnje. I tu roditelj koji ne može da podnese da njegovo dete pati, ili onaj koji ne može da nametne detetu svoju odluku, ne zna šta da radi, i onda grčevito pokušava još bolje da “upakuje” taj gorki zalogaj koji dete mora da proguta, stavljajući još više mašnica i šljokica.
Iako je ceo ovaj roditeljski napor ubeđivanja deteta da je odvojeno spavanje nešto “super” razumljiv i iz najboljih namera, on zapravo često pogoršava stvar, jer niko ne voli “prodavce polovnih automobila” koji vam uvaljuju školopociju tvrdeći da je u pitanju nov Mercedes S klase, ili u ovom slučaju, spavanje u samoći kao nešto lepše nego spavanje u roditeljskom zagrljaju. Osim što kod nas izazivaju ljutnju i otpor, oni koji nas ubeđuju da je nešto što je očigledno loše - dobro, polako gube naše poverenje. Ako vaša deca ne daju ni pet para za vaša uveravanja “videćeš, biće ti lepo”, verovatno ste već dobrano zagazili u ulogu prodavca polovnih automobila…
Štaviše, u ovakvim situacijama ne bude ljuto i nezadovoljno samo dete koje shvata da ono što mu je predstavljeno kao nešto super uopšte nije toliko super, već i roditelj, koji vrlo često uspešno ubedi sebe da detetu zaista nudi Mercedes S klase, pa je onda razočaran odbijanjem i zamera detetu na nezahvalnosti i hirovitosti - “Šta više stalno plače u tom vrtiću kad tamo ima puno igračaka i puno drugara?!” “Šta sad izvodiš kad imaš tako lepu sobu i nov krevet i novu pižamu sa Patrolnim šapama…” itd.
Da li to znači da mi uopšte ne treba da tražimo od deteta da prihvati promene koje iz njegove perspektive nisu dobre i prijatne? Svakako da ne, jer dete nije dovoljno zrelo da može na duži rok da sagleda koristi od takvih promena, ili posledice izbegavanja nekih neprijatnih zadataka. A čak i da to želimo, mi ni ne možemo na duži rok dete poštedeti neprijatnih emocija i zahtevnih, bolnih promena, jer razvoj nije bezbolan proces.
Šta onda da radimo kada moramo da se suočimo sa teškim zadacima u roditeljstvu, a znamo da je ono što je najbolje za dete prilično gorak zalogaj koji mora da proguta? Ne preostaje nam ništa osim iskrenosti. I to ne samo prema detetu, već i prema sebi.
Zapravo, psihologija kaže da će nam upravo ta iskrenost pomoći da ovi gorki zalogaji budu bar malo manje gorki. Da biste razumeli, zamislite sledeću situaciju: šef na poslu vas je pozvao u svoju kancelariju i počinje srdačno i drugarski da ćaska sa vama o raznim temama, da bi vam u trenutku kad ste se opustili i spustili gard saopštio da mora da vas premesti na lošije radno mesto, ali da je to zapravo odlična prilika da pronađete sebe u novom radnom okruženju i proširite svoja iskustva. Verovatno biste bili jako besni što vas smatra za budalu i nimalo spremni za saradnju. A sad zamislite da vas je pozvao sa ozbijnim izrazom lica i rekao da ima da vam saopšti nešto loše što vam se nimalo neće svideti i da ćete verovatno biti ljuti na njega. U njegovu kancelariju biste ušli već spremni da primite udarac, a možda biste čak izašli i zadovoljni što niste dobili otkaz već samo premeštaj. A moguće da ne biste bili ni toliko ljuti na šefa, već spremni da sagledate i njegovu poziciju nekog ko mora da ogranizuje posao i donosi teške odluke.
Upravo je ono što je šef u drugom primeru pokazao i ono što vašem je detetu potrebno u sličnim situacijama:
empatija - stavljanje u kožu druge strane i pokazivanje da ste svesni kako može da se oseća i da da ono što ga čeka iz njegove perspektive neće biti prijatno.
iskrenost - otvorena komunikacija, bez pokušaja zabašurivanja, što opet pokazuje da vam je interes druge strane na prvom mestu, važniji od toga da vi ispadnete pozitivci ili da izbegnete nošenje sa tuđim neprijatnim emocijama (što bi bili vaši interesi).
preuzimanje odgovornosti - zamislite da je šef “uvalio” razgovor sa vama nekom trećem ili za svoju odluku okrivio nekog drugog, kako bi izbegao neprijatnu situaciju. Šta biste tek onda mislili o njemu i kako biste se osećali? (U slučaju dece to je i pozivanje na neki spoljni autoritet - muža, “čika policajca”, “čika doktora” itd)
Za kraj, evo jedne istinite priče iz jedne beogradske bolnice. Jutro je, i puna velika soba male dece čeka u pratnji svojih mama na operaciju krajnika. Tu je i jedan tata sa svojom ćerkom od 4-5 godina. Počinje prozivanje - sestra dolazi po prvo dete. Sva deca su uznemirena i pitaju gde to idu. Mame su na mukama. Jedan deo njih ne sme da kaže deci šta će da bude, jer ne mogu da izdrže da uznemire ili razočaraju dete, a drugi deo mama ne želi da im se deca pobune i odbiju da sarađuju. “Ideš da nešto čika doktor pogleda”, “Ideš na slikanje”, “Ništa to ne boli”. Sluša to ona devojčica pa pita i ona svog tatu: “Hoće to da boli?” “Hoće,” kaže tata. “Uspavaće te, pa će ti u grlu secnuti taj krajnik, boleće kad se probudiš ali će proći”. Devojčica nije baš srećna što to čuje, ali zna da je tata nikad ne laže i da to mora da se uradi, pa strpljivo čeka svoj red. Nisu srećne ni mame u blizini zbog tatine iskrenosti: “Jao pa nemojte, čuće druga deca pa će plakati!!”
Počinju polako da stižu iz operacione sale deca kojoj su rekli da “idu na slikanje”. Kako se koje budi, i shvata da je u bolu, počinje užasnuto da plače i zapomaže. Ne samo da su zbunjena i uplašena jer ne znaju šta ih je snašlo, već su na neki način i prevarena od strane roditelja. Ne pomažu ni tešenja da će proći, jer kako da im prevareno dete veruje? Budi se i ona devojčica. Da, boli je, ni za nju nema poštede od ljudskih patnji, ali ona zna i zašto je boli - bila je pripremljena, ali zna i da će proći, jer je tata tako rekao, a tata ne laže. Štaviše, ona zna da taj bol može da podnese, jer - čim joj je tata otvoreno rekao istinu pre operacije, znači da on zna da je ona u stanju da se izbori sa onim što sledi. Poslao joj je poruku - stiže nešto neprijatno, nešto što ti se verovatno neće dopasti, ali nešto što mi odrasli smatramo da je dobro za tebe i doneli smo odluku da to mora da se uradi, ali isto tako znamo i da ćeš to ipak moći da podneseš.
Svaki put kada ste pred teškim zadatkom da kod svog deteta izazovete neprijatne emocije jer život i razvojni zadaci to zahtevaju, vodite se ovom formulom gore. Da, odvajanje u svoj krevet/sobu je neprijatno iskustvo koje zahteva privikavanje i podršku, ali roditelj ima obavezu da svoje dete podstiče u pravcu razvoja i ovladavanja emocionalnim kompetencijama, npr. samoumirivanjem. Da, polazak u vrtić/jasle je za mnogu decu bolan i često preran ali roditelj ima obavezu da obezbedi detetu uslove za život i mora da radi. Ukoliko razume da je to za dete teško i ne pokušava da ga ubedi da nije, dete će uz roditeljsku saosećajnost lakše prebroditi neminovno. Vađenje krvi boli, operacija boli, uskraćivanje ekrana kod deteta koje je počelo da razvija zavisnost takođe boli na svoj način. To ne znači da treba da dete poštedimo tih bolova, već da prestanemo da negiramo da boli ili pokušavamo da ih na silu ubedimo da je prijatno.
Što pre naučite da vi sami istrpite detetovu bol i patnju, to ćete pre moći da mu istu olakšate - iskrenošću, direktnošću, razumevanjem, sosećajnošću, odlučnošću. Što više izbegavate da se suočite sa činjenicom da za svoje dete ne možete biti uvek i samo izvor sreće i uživanja, to ćete duže ostati u začaranom krugu obmana, samoobmana, razočarenja i nepoverenja, sabotirajući razvoj njegovih emocionalnih kapaciteta - zarad malo vašeg trenutnog mira i imidža “dobrog šefa”.
Kao psihodinamski kouč, pomažem roditeljima da prepoznaju koja uverenja im stvaraju probleme u roditeljstvu i otežavaju prevazilaženje svakodnevnih izazovnih situacija. Ukoliko želiš da radiš sa mnom, više informacija o individualnom onlajn koučingu za roditelje pronaći ćeš NA LINKU