Kako naša "specijalna" deca postaju ispodprosečna?
Šta se dešava sa generacijom dece koja su podizana sa uverenjem da zaslužuju specijalan tretman?
“Dajte im dovoljno ljubavi i pohvale i jednog dana će osvojiti svet”. “Pohvalite ih za sve što urade i ugradite im osećaj da vrede i zaslužuju sve najbolje na ovom svetu”. “Poklanjanje pažnje svakom, pa i najmanjem detetovom postignuću čini da se ono oseća zadovoljno sobom, i raste u srećnu i ponosnu osobu punu samopouzdanja.”
Verovatno ste pročitali mnogo rečenica nalik ovim. I sigurno se od sveg srca trudite da se vaša deca osete posebnom, voljenom, da jednog dana izrastu u izvanredne ljude. Svi mi učimo danas našu decu da zaslužuju specijalno mesto na ovom svetu. I stvarno, za nas ona zaista jesu nešto posebno, naj, jedinstveno, neponovljivo, izvor najveće radosti i ljubavi.
Ali šta zapravo znači “specijalan” i “izvanredan”? To znači biti bolji od običnog, značajniji, ne kao drugi, “izvan reda” (izvanredan). To priželjkivano “specijalno mesto na svetu” je mesto koje nas izdiže iznad drugih, koje podrazumeva bolji društveni i materijalni status u odnosu na prosek, bolje sposobnosti, iskustva, odnose, resurse, postignuća. Ukratko, želja da naše dete bude specijalno znači da bude bolje od drugih.
Neke prethodne generacije roditelja, nisu vaspitavale decu sa idejom da im usade osećaj posebnosti. “Specijalno mesto na svetu” je bilo rezervisano za retke, povlašćene pojedince, koje je priroda obdarila posebnim talentima ili su imali sreće da se rode sa “zlatnom kašičicom u ustima”. Posebnost još nije bila neko nepisano “ljudsko pravo” već privilegija šačice.
Ima li onda danas, kada je posebnost “demokratizovana” - zaista više “specijalnih” ljudi na ovome svetu nego ranije? Naravno da nema. Da bi nešto bilo specijalno, mora da egzistira u moru običnosti i izdvaja se od mase upravo time što je izuzetak. Kada bi sva deca svirala kao Mocart ili igrala tenis kao Novak, vrednost ovih veština bi ubrzo “pojela inflacija”. Postale bi obična i bagatelna stvar. Vrlo brzo bi se pojavilo nešto novo čemu svi streme, nešto što je zaista retko i samim tim obećava specijalni status.
Šta se onda dešava sa generacijom dece koja su podizana sa uverenjem da zaslužuju specijalan tretman, koja su zapljuskivana pohvalama i oduševljenjem okoline od prve reči i prvog koraka? Suočavaju se sa budućnošću koja ne odgovara njihovim očekivanjima o posebnosti, pažljivo negovanim u porodici i okruženju. Teško je pomiriti se sa sudbinom običnog čoveka, koja uglavnom sve nas iščekuje, ako ste pripremani da budete princ ili princeza u svome kraljevstvu. Naša potreba za posebnošću i frustracija kada ista izostrane, postaju lak plen raznih trgovaca iluzijama, koji nam obećavaju posebnost u raznim formama - od firmirane robe, preko egzotičnih destinacija i estetskih intervencija, do eksponiranja na društvenim mrežama. Život počinje da nam se svodi na trošenje novca, vremena i energije na sticanje ovih spoljašnjih obeležja posebnosti. A onda kada postanemo roditelji, logično je da i u tome želimo da budemo specijalni. Naša zlata moraju da briljiraju na svim poljima i pokažu koliko su bolja od drugih, a samam tim koliko smo od drugih bolji i mi.
Naravno, većina nas u tim naporima propadne. Sudar sa elementarnom logikom je neminovan - samo jedno dete od mnogih može biti naj, jer “naj” - upravo to znači. Neispunjena očekivanja o “specijalnom mestu” za naše čedo, bacaju nas u očaj i izazivaju nezadovoljstvo našim detetom, okolnostima, trenerima, nastavnicima, školom. Tučemo se na tribinama, svađamo po zbornicama, uzimamo kredite da bi plaćali individualne treninge ili studije detetu koje neće da uči jer ne možemo da istrpimo suočavanje sa realnošću da ne podižemo genija.
Šta je rezultat svega toga? To da se osećamo gore u svojoj koži nego generacije kojima niko nije aplaudirao za svaki crtež ili plesnu tačku ispred televizora. Nikad dovoljno dobri - dovoljno lepi, dovoljno mladi, dovoljno popularni, dovoljno bogati, dovoljno uspešni. U stalnom takmičenju sa drugima, stalnom odmeravanju i procenjivanju. Umesto da svi postanemo posebni, svi smo postali ispodprosečni. Jer smo “izuzetnost” proglasili standardom ispod koga ne treba ići.
Da li to znači da ne treba da hvalimo decu? Ne baš. Ne možemo dete podizati baš potpuno mimo vrednosti društva za koje se socijalizuje. Ono raste u individualističkoj kulturi koja visoko vrednuje osećaj ponosa i samopoštovanja i nemoguće je potpuno se izolovati od društvenih tendencija u vaspitanju. Ako svoje dete ne hvalite vi, hvaliće ga drugi na svakom koraku - od toga se ne može pobeći. Ali, bar možemo nastojati da hvalimo sa merom, tako da to ne budu prazne reči ili vid meke manipulacije (koju dete brzo prozre), i biti svesni toga da sve te pohvale nisu garancija obećane posebnosti, već možda, sasvim suprotno, put u život ispunjen nezadovoljstvom i razočaranošću. Isto tako, kao pripadnici generacije koja je uveliko u detinjstvu već bila zahvaćena “virusom” posebnosti, možemo preispitati sopstvene motive i ambicije u roditeljstvu - nisu li i oni posledica uverenja da smo bolji od drugih?
Prijavi se za vebinar Roditeljstvo bez griže savesti koji će se održati u utorak 11. jula od 20 do 21.30h.
Vebinar „Roditeljstvo bez griže savesti“ namenjen je svim onima koji:
-se osećaju zbunjeno i preplavljeno i ne znaju kom savetu da veruju
se brinu da nisu dovoljno dobri roditelji
ne uspevaju deci da postave granice
stalno strahuju da će pogrešiti i ostaviti detetu trajne posledice
ne znaju da izađu na kraj sa dečijim tantrumima
nisu sigurni koji stil roditeljstva da odaberu
žele da budu manje premoreni i pod stresom
Na vebinaru ćeš naučiti:
da zdrav razum i intuicija roditelja nisu izašli iz mode, i da su odgovori na mnoge naše nedoumice zapravo već u nama.
da roditeljstvo ne mora da bude toliko teško i da je pregorevanje i nemanje vremena za sebe - nedostatak zdravih granica a ne dokaz dovoljne posvećenosti.
da blizak i topao odnos sa detetom trpi naše povremene “greške u koracima”
da možeš ostati dobar roditelj čak iako često moraš da frustriraš svoje dete nametanjem discipline i granica.
da nije svaki savet stručnjaka dobar i tačan, ili dobar za tvoje dete.
da, kada je porodica a ne dete na prvom mestu, to je dobro i za dete.
Takođe, oslobodićeš se osećaja da baš sve zavisi od vas kao roditelja.
Ako biraš roditeljstvo bez griže savesti, bez zbunjenosti i preplavljenosti, počni da menjaš svoju perspektivu već 11. jula od 20-21.30 h. Priduži se grupi od 100 roditelja koji su već pohađali ovaj vebinar i time sebi i svetu poslali poruku da ne pristaju na stalan osećaj da ništa ne rade dobro, na nervozu, anskiozne napade i osećaj krivice.
Cena vebinara je 2500 dinara ili 25 eur za uplate iz inostranstva.
Prijavi se ovde: