Ko im kupi, kajaće se, ko im ne kupi, kajaće se
Kako je roditeljima uvaljen problem za koji je svako rešenje pogrešno.
Znate li onu narodnu priču "Tamni vilajet"? "Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se. Ko ne ponese, kajaće se." Kad se na kraju priče ispostavi da su u tamnom vilajetu kamenje zapravo bili dragulji, pokajali su se i oni što su poneli - što nisu uzeli više, i naravno, oni koji nisu poneli uopšte.
E takav tamni vilajet su danas pametni telefoni za nas roditelje. Ako ga date detetu - kajaćete se, ako ga ne date - opet ćete se kajati. U prvom slučaju ubrzo ćete uvideti da ste nemoćni pred tom malom spravicom koja vaše dete u ekspresnom roku uzima pod svoje. U drugom - bićete onaj grozni roditelj koji ne razume svoje dete i vreme u kome živi.
Ovih dana u Vašington Postu izašao je članak sa naslovom "Upoznajte roditelje koji odbijaju da daju pametne telefone svojoj deci". Kao neko ko spada u ovu grupu roditelja, mogu da potvrdim da su sve dileme i iskušenja sa kojima se suočavaju ovi roditelji - stvarni. Moja starija deca (sada na kraju srednje škole) svoje prve telefone dobila su na kraju osmog razreda. Treće je sada peti razred i još nema telefon. Koliko ćemo izdržati - čuće se. Ono što znam je da su zbog naše odluke postali bogatiji za stotine pročitanih knjiga, nebrojene sate provedene u igri, na otvorenom, u crtanju, pravljenju lutkarskih predstava i raznih rukotvorina. Ono što takođe znam je da su onog momenta kada su dobili telefone u ruke, postali kao i svi njihovi vršnjaci - intravenozno priključeni na te sprave koje im kradu i vreme za rad i san. Znam i da su od tog trenutka krenuli sukobi oko njihovog korišćenja, i osećaj da vodimo izgubljen rat. Sve je to, čini mi se, duplo gore sa najmlađim detetom - nekoliko godina kasnije, nakon pandemije, onlajn nastave i još većeg upliva digitalnih uređaja u naše živote i obrazovni sistem. Prve telefone mnogi njegovi vršnjaci dobili su još u kolicima. Štaviše, kada čitate ispovesti američkih roditelja koji muče slične muke, uviđate da je njima lakše nego nama. Dok kod njih do jedanaeste godine 53% dece ima pametni telefon, moj sin mi je u četvrtom razredu samosažaljivo saopštio kako je on jedino dete tog uzrasta u školi koje ga nema. Dešavalo se da pozove drugare da izađu u park i onda se vrati posle pola sata. “Oni svi sede i igraju igrice na svojim telefonima, niko neće fudbal”. Dešava se i da ne može da sazna šta imaju za domaći jer se više niko ne javlja na telefon - svi reaguju samo na poruke preko aplikacija.
Zašto se onda uopšte boriti ako je rat unapred izgubljen? Prenosim ovde neke od razloga koje daju američki roditelji “tvrdolinijaši” kao i iskušenja sa kojima se suočavaju dok pokušavaju da učine za svoju decu ono što veruju da je jedino ispravno u ovom naopakom vremenu. Vremenu kada je nošenje sa izazovom - kako neki stručnjaci smatraju - unekoliko gorim od narkotika - prepušteno isključivo roditeljima.
Moć ovih uređaja nad njima
"Nikada svojoj deci neću kupiti pametni telefon", kaže Adriana Stejsi iz Fajetvila u Arkanzasu. Ona je psihijatar koji radi sa srednjoškolcima i studentima i prvo što uradi kada joj novi pacijent uđe u ordinaciju jeste da zatraži negov pametni telefon i proveri podatke o vremenu koje svakodnevno provodi onlajn.
"Retko kad to bude ispod devet sati dnevno. Ovi tinejdžeri provode više vremena na telefonu nego u spavanju," kaže.
"Retko kad to bude ispod devet sati dnevno. Ovi tinejdžeri provode više vremena na telefonu nego u spavanju," kaže.
Obično im traži da obrišu bar jednu aplikaciju. Mali korak. Ali za neke od mladih koji završe kod nje u ordinaciji, pomisao da će preskočiti svakodnevno sakupljanje "vatrica" na Snepčetu je skoro nezamisliva. "Kažem im da ne možemo napraviti napredak ako ne smanje upotrebu telefona, i više se ne pojave. Toliko je jaka moć ovih uređaja nad njima.”
Zbog toga je Stejsi, koja ima četvoro dece, donela oduku: Ne i moja deca.
"Ako ga budu želeleli kad napune 18 godina i ako budu imali posao pa mogu da ga kupe, njihova stvar," objašnjava.
Stejsi je borac tvrdolinijaš u prvim redovima rata koji se vodi u svakom domu širom sveta, rata u kome odrasli pokušavaju da ograniče upotrebu pametnih telefona za koje veruju da štete deci. Istovremeno se boreći da sami odole ovom izazovu. I, gle čuda, ovaj rat gube. Zato što na drugoj strani nisu samo njihova deca, već i tehnološka industrija koja izbacuje proizvode osmišljene tako da izazivaju zavisnost. Treći protivnik je čitavo društvo, koje je kapituliralo i povinovalo se normama i očekivanjima koje su ovi telefoni i njihove aplikacije stvorili.
To se odnosi i na decu. Do jedanaeste godine, 53% američke dece ima pametni telefon (kod nas je taj procenat bliže 100!) a do šesnaeste godine ima ga 89% njih. Prema istraživanjima, oko 50% tinejdžera oseća da je razvilo zavisnost od telefona, što misli i 59% roditelja. Sve ovo podudara se sa rastom učestalosti poremećaja mentalnog zdravlja kod tinejdžera, pa neki psiholozi smatraju da su ovi problemi posledica korišćenja društvenih mreža.
Prema istraživanjima, oko 50% tinejdžera oseća da je razvilo zavisnost od telefona, što misli i 59% roditelja. Sve ovo podudara se sa rastom učestalosti poremećaja mentalnog zdravlja kod tinejdžera
Dok Stejsi radi sa mladim pacijentima koji se bore sa anksioznošću, depresijom i nedostatkom fokusa a ne mogu da smanje upotrebu pametnih telefona, jedna misao joj stalno prolazi kroz glavu. "Ovo je tako glupo, da tako male naprave kontrolišu ovu decu." Ona ne može da prisili svoje pacijente da odustanu od svojih telefona. Ali se postarala da ih njena deca nemaju.
A kako to izgleda iz ugla njene dece? U osmom razreda, njena ćerka Analiza postala je jedina u odeljenju bez pametnog telefona. I mamina objašnjenja o tome koliko su ovi uređaji loši za decu ne pomažu joj da se bolje oseća povodom toga. Ako njeni drugari odluče da se nađu posle škole ili preko vikenda, dogovor prave preko poruka u grupi. Kada ide da prespava kod neke drugarice sa društvom, obično sedi i gleda kako ostale skroluju po svojim telefonima. Ponekad ne zna o čemu njeni drugovi pričaju jer nije u toku sa tračevima koji se šire preko društvenih mreža. "Bila sam frustrirana jer sam stidljiva osoba i ovako propuštam mnogo i ne znam kako da se uključim," kaže ona. Najgore joj je na plesnim takmičenjima. Pošto između nastupa ima mnogo čekanja, osuđena je na samovanje. Dok bi u nekoj drugoj eri čekanje bilo povod za ćaskanje među takmičarkama, sada su sve na svojim telefonima, i druže se onlajn sa svojim društvom. Na kraju je počela da nosi knjigu sa sobom, ali nije se baš zabavljala. Čak je zbog toga i pauzirala bavljenje plesom na godinu dana.
Njena majka za da je Analizi teško. "To je dvosekli mač. Vidim kako se to odražava na decu i njihove odnose." Ali je ubeđena da bi šteta bila još veća ako bi imali telefone.
"To je dvosekli mač. Vidim kako se to odražava na decu i njihove odnose." Ali je ubeđena da bi šteta bila još veća ako bi imali telefone.
Kako ne shvataju šta znači nemati telefon sa trinaest godina?
Za trinaestogodišnju Veru, ćerku Vendi Herlih, to što nema telefon nikako nije dobra stvar. Za početak, postoje praktični problemi. Vera pohađa časove na kojima nastavnici traže od učenika da slikaju zabeleške svojim telefonima. Takođe, čas hebrejskog obično počinje kvizom na koji se odgovori daju preko pametnih telefona. Ona ne može da učestvuje. Ponekad se prijatelji sažale i pozajme joj svoj telefon. Zaista mrzi sve to.
Drugi problem je što Vera to što nema telefon vidi kao nedostatak poverenja roditelja u nju. I nedostatak brige za njena osećanja. Kako ne shvataju šta znači nemati telefon sa trinaest godina? Kad su oni imali toliko telefoni nisu ni postojali.
Zapravo, njeni roditelji dozvolili su joj da ima telefon - onaj koji samo služi za pozive i slanje sms poruka. Toliko ga se stidi da ga nikad ne nosi sa sobom. "Mnoga deca smatraju da to što nemam telefon znači da nisam zavredela da imam nešto što svi drugi imaju."
Zapravo, Vendi Herlih mari za osećanja svoje ćerke. Za nju i njenog muža pitanje pametnog telefona za ćerku bila je prava agonija. Onda su čuli za "Čekaj do osmog", neprofitnu organizaciju koja ohrabruje roditelje da se udruže sa ciljem da njihova deca izdrže bez telefona do poslednjeg razreda.
"Ono što me muči jeste da se čovek oseća kao da nema izbora. Jer svi smatraju da svet prosto ide u tom smeru," kaže ona.
"Ono što me muči jeste da se čovek oseća kao da nema izbora. Jer svi smatraju da svet prosto ide u tom smeru," kaže ona.
Njihov stav prema ovom pitanju bio je na najtežem testu tokom pandemije, kada su se preselili i Vera se upisala u novu školu. Nije mogla da se povezuje sa novim prijateljima onako kako oni to rade - preko telefona."Bilo je puno rasprava u suzama zbog toga što joj ne damo da ima telefon i što je jedina bez njega."
Deci dajemo proizvode napravljene da kod njih izazovu zavisnost
Emili Čerkin provela je dvanaest godina kao nastavnica engleskog u Sijetlu. Kada je počela da predaje, 2003, samo nekoliko njenih učenika imalo je telefone, i bilo ih je sramota zbog toga - telefon je značio da imaš previše brižne roditelje. Do 2015, kada je prestala da predaje, stvari su se preokrenule.
Čerkin danas radi kao aktivista i trener koji pomaže roditeljima da izađu na kraj sa uticajem koji vreme ispred ekrana vrši na njihovu decu.
Pametni telefoni su teška dilema i ne postoji elegantno rešenje za ovaj problem današnjih roditelja. S jedne strane deca su izložena svakakvim opasnim sadržajima - sajber nasilju, pornografiji, lažnim vestima, i zavodljivom uticaju društvenih mreža. S druge, telefoni su toliko isprepleteni sa savremenim načinom života, da njihovo uskraćivanje deci teško da je opcija.
Pametni telefoni su teška dilema i ne postoji elegantno rešenje za ovaj problem današnjih roditelja.
"Ono što me najviše muči je što deci dajemo uređaje i aplikacije koje su napravljene da kod njih izazovu zavisnost," kaže Čerkin, pozivajući se na izveštaje insajdera iz tehnološke industrije. A onda očekujemo od dece da se sama kontrolišu i ljutimo se kada prave gluposti. Srednja škola je bila uglavnom bezbedno mesto za decu da prave dečije greške i da na njima uče. Sada svaka njihova greška postaje predmet javnog sramoćenja na digitalnim platformama."
Za neke roditelje, stvari su postale toliko loše da savetnik više nije bio dovoljan. Morali da se obrate lekaru.
Zavisnost od pametnih telefona nalik je zavisnosti od droga jer izaziva lučenje dopamina u mozgu, objašnjava Bredli Eron Ziherman, upravnik klinike za lečenje zavisnosti kod adolescenata pri Stenfordskoj dečijoj bolnici.
Ziherman često koristi iste tehnike za obe vrste zavisnosti, uključujući porodičnu terapiju i razgovore kako bi pacijentima pomogao da nađu motivaciju za promenu. "Možda je čak teže nego kod zavisnosti od nekih supstanci, jer je tehnologija toliko sveprisutna. Za razliku od zavisnika od droge i alkohola, zavisnici od telefona moraju da nauče da kontrolišu upotrebu, a ne da je skroz prekinu. A neki od njegovih pacijenata imaju neograničen pristup ekranima većinu svog života. Do trenutka kad stignu na kliniku, njihove navike su već zacementirane."U mnogim slučajevima roditelji se plaše da ograniče vreme pred ekranom jer su stvari dogurale do pretnji samoubistvom," objašnjava on.
"Možda je čak teže nego kod zavisnosti od nekih supstanci, jer je tehnologija toliko sveprisutna.”
Otkako je klinika otvorena 2019. godine, Ziherman je zaprepašćen koliki je udeo slučajeva zavisnosti od tehnologije kod dece "Polovina onih koji mi dolaze su roditelji koji mole za pomoć jer ne mogu da kontrolišu vreme koje njihova deca provode pred ekranom."
Poseban problem je što roditelji ne postavljaju dobar primer. Mnogi su nespremni da izmene svoje navike. "Ako želite da se promeni ponašanje vašeg deteta, morate i vi da promenite ponašanje.” Zbog toga preporučuje da se u porodici na vreme donesu pravila o korišćenju pametnih telefona koja važe za sve.
Ako direktori iz Silikonske doline ne daju deci ove uređaje, zašto da dajem ja?
Mnogi roditelji koji ne mogu da se odvoje od svojih telefona zbog posla, istovremeno brane svojoj deci da ih imaju. Čeri Garsija je jedna od njih. Pošto je preduzetnica, mora da bude na raspolaganju svojim klijentima. Istovremeno, oseća da stalna blizina telefona ima loš uticaj na njen život. Zato želi svoju decu da poštedi toga. Kada je pročitala kako direktori iz Silikonske doline ne daju svojoj deci ove uređaje, pomislila je - a zašto bi ih onda svojoj deci davala ja? Naravno da njena odluka nije dobro primljena kod dece. Stariji sin se seća nekih propuštenih izlazaka zbog toga što nema pristup grupnim četovima.
Drugi roditelji su pokušali da budu dosledni i da i sami žive bez pametnog telefona. Ejmi Likins Loson, nastavnica franskuskog jezika je jedna od njih - bar je bila, dok nije shvatila da propušta obaveštenja iz škole. Ali ubrzo je primetila da je potpala pod uticaj digitalnog sveta i da nesvesno skroluje kroz vesti i klikće na obaveštenja. "Ovo je poput masovnog eksperimenta na ljudskim mozgovima" kaže Loson. Njena istrajnost da svoju decu od 13 i 12 godina sačuva od telefona sada je pred iskušenjem, budući da su se privremeno preselili u Abu Dabi. Deca su želela telefone kako bi bila u kontaktu sa svojim drugarima kod kuće i sa decom u novom gradu. Kada je njen muž nabavio novi telefon, svoj stari je ustupio sinu. Loson postavila stroga pravila za korišćenje i kada je uhvatila sina kako u sred noći krišom proverava telefon, momentalno je završio na dnu bazena. To je bio kraj rasprave.
"Ovo je poput masovnog eksperimenta na ljudskim mozgovima"
Što se tiče petnaestogodišnje Analize, ćerke Adriane Stejsi sa početka priče, ona je počela da ceni mamin tvrdolinijaški pristup kada su njeni mlađi brat i sestra - dvanaestogodišnji blizanci - počeli agresivno da zahtevaju pametne telefone. Pošto je videla koliko stresa kod njenih prijatelja izazivaju razmene poruka preko društvenih mreža, kako kaže, drago joj je što nije deo toga. Iako zna da će jednom imati pametni telefon, ceni što je toliko vremena provela bez njega. Smatra da ju je to učinilo druželjubivijom, i svesnijom koliko telefoni menjaju ponašanje ljudi. Kada provodi vreme sa drugovima, primećuje da ponekad troše sate pokušavajući da uslikaju savršen kadar za društvene mreže.
"Jedino što žele jeste da prave lepe slike kako bi svi na Instagramu videli koliko su srećni," objašnjava. "A ja se pitam, zar ne možemo prosto samo da uživamo u tome što radimo?"
Ne možemo, kako stvari stoje, ni mi odrasli, a kamoli naša deca koja definitivno nisu podcenjena kada njihovi roditelji odluče da je pametni telefon preveliko iskušenje za njih. Zbog toga i ja verujem da je ipak više koristi nego štete od naše odluke da telefone dobiju tek nakon osmog razreda. Iskustvo sa starijom decom pokazuje da je, na žalost, i to prerano i da telefoni na radikalan način menjaju njihovu svakodnevicu, navike, interesovanja. Ali to je tačka u kojoj smo mi položili oružje. Znamo da dalje ne možemo sami, bez udruživanja i masovnog otpora. Ali znamo i da smo bar jedan deo njihovog detinjstva uspeli da “ukrademo” od modernih čarobnih frulaša i njihovih algoritama kojima je cilj da detinjstvo uopšte i nemaju.