Koje roditeljske zablude čine vaše dete "nemogućim"?
Kao roditelji imamo neka uverenja, iskustva i sklonosti koje utiču na to kako disciplinujemo decu. Mnoga od tih uverenja na prvi pogled deluju logično, međutim, ono što nauka o ljudskom ponašanju kaže je da nam zapravo odmažu. Koje nas to zablude sabotiraju kad pokušavamo da promenimo ponašanje kod dece? Psiholog i dečiji psihijatar dr Alan Kazdin, jedan od vodećih autoriteta u oblasti dečijih problema u ponašanju, izdvojio je sledeće zablude koje roditeljima otežavaju život:
Kazna će promeniti ponašanje
Kazne mogu biti različite - od strogih pogleda, grdnji, vikanja, pa do udaranja. Kazna zaista menja ponašanje u tom trenutku, ali problem je što ga ne menja na duži rok. Roditelj mora da nastavlja da kažnjava i kažnjava. Takođe, kazne najčešće postaju sve oštrije, od vikanja ka batinama. Dete se brzo navikne na strože i surovije kazne. To ne znači da ne pati zbog kažnjavanja, već da ponašanje ostaje isto bez obzira na težinu kazne.
Osim što ne postiže željeni efekat, kažnjavanje povećava agresivnost i antisocijalno ponašanje deteta, utiče loše na uspeh u školi i fizičko zdravlje. Kažnjavanje ne uči decu poželjnom ponašanju, ali ih uči kako da kažnjavaju druge. Ako roditelj koristi sarkazam i osuđivanje, i dete će ih koristiti sa vršnjacima itd.
Zašto je kazna toliko učestala ako ne deluje? Zato što roditelji upadaju u začarani krug, jer kazna u trenutku deluje kao dobro rešenje, budući da momentalno prekida loše ponašanje, što je “nagrada” za roditelja koja “zaključava” to njegovo ponašanje. Tako je roditelj u zamci negativnog podsticaja, iako je negde svestan da na duži rok ne postiže rezultat.
Kazna nije potpuno nepoželjna u disciplinovanju, jer postoje i kazne u vidu kratkog tajm-auta ili uskraćivanja privilegija, koje mogu da uspešno utiču na promenu ponašanja, s tim što broj pozitivnih podsticaja poput pohvala mora da bude mnogo veći nego negativnih (kazni). Npr. ako kaznimo dete što neće da nas posluša dva puta u toku nedelje, trebalo bi mnogo više puta u istom periodu da pohvalimo dete kada nas posluša.
Objašnjavanje će promeniti ponašanje
Objašnjavanje ima svoje pozitivne strane - time što objašnjavamo umesto da kažnjavamo, pokazemo deci da se stvari mogu rešavati rečima. Takođe, razvijamo njihovu sposobnost razmišljanja, rešavanja problema i prosuđivanja. Sve to pozitivno utiče i na uspeh u školi i odnose sa vršnjacima.
Međutim, objašnjenja nisu mnogo delotvoran način promene ponašanja, što ne važi samo za decu, već i za odrasle - inače bismo svi jeli zdravu hranu, vežbali, davali novac u dobrotvorne svrhe. Promena ponašanja je mnogo više nalik učenju sviranja klavira - naravno da treba da objasnimo osnovne stvari o instrumentu, kako čitati note, držati prste itd, ali ta objašnjenja nisu zamena za redovno vežbanje koje se bazira na ponavljanju. Vežbanje izaziva promene u mozgu koje čine da možemo da sviramo. Zbog toga se objašnjavanje ne može koristiti bez upotrebe drugih roditeljskih alata, koji omogućavaju da se novo ponašanje nauči i učvrsti, postajući navika.
Ne treba previše hvaliti
Mnogi roditelji misle da će pohvale pokvariti dete. Za početak, roditelji mnogo manje hvale decu nego što su svesni, zato što ljubaznost i nežnost prema deci nije isto što i pohvale. Pohvale moraju biti vrlo precizno usmerene na određena ponašanja kako bi imale efekta.
Mi prirodno mnogo više pažnje obraćamo na negativna dečija ponašanja, dok ona poželjna uzimamo zdravo za gotovo. Zato često propuštamo da pohvalimo dete upravo za ono ponašanje koje želimo da se ustali.
Pohvala vodi boljoj povezanosti deteta sa roditeljima, kao i sklonosti ponašanjima koja su nagrađena pohvalom.
Da li to znači da po ceo dan treba da hvalimo dete? Ne, pohvala treba da bude usmerena isključivo na ponašanja koja želimo da se razviju. Kada se novo, željeno ponašanje učvrsti, pohvalu polako možemo da izbacujemo.
Znati = raditi
Mislimo da ako dete zna da nešto radi i uradilo je to par puta, da je posao završen i da od sada sa pravom treba da očekujemo da će uvek tako raditi. Kada se to ispostavi kao netačno, frustrirani smo. “Prošli put si se sama obukla, zašto sad to nisi uradila!?”
Ako želimo da dete bude dosledno u nekom ponašanju, nije dovoljno samo da ga vidimo da jednom to radi i očekujemo da od sada to bude navika. Potrebno je da koristimo podsticaje, od verbalnih uputstava do pohvala, da bi se ponašanje ustalilo. “Odlično, ponovo si se sama obukla, da put za redom!”
Dete je “manipulativno”
Ako dete plakanjem ili tantrumom pokušava da “iznudi” nešto od roditelja, često će roditelj to nazvati manipulativnim ponašanjem. Zapravo, dete je verovatno naučeno da će mu plakanje ili napad besa obezbediti ono što želi, i normalno da će koristiti strategiju koju je prepoznalo kao uspešnu. Kako dolazi do toga? U samoposluzi, na kasi, dete počinje da kmezi i besni jer je tražilo slatkiš a vi ste mu odbili. Svi gledaju vas, osećate stid, i na kraju popuštate. Upravo ste detetu dali podsticaj da i u budućnosti radi to isto. Onda, kada prestanemo da podstičemo napade besa i počnemo da podstičemo novo, poželjno ponašanje, prestaćemo i svoje dete da smatramo manipulativnim.
Šta je trebalo da uradite da biste promenili ponašanje? Na primer, da se pre dolaska na kasu nagnete ka detetu i smirenim i tihim glasom kažete da može da dobije neki mali slatkiš, ako bude mirno u redu na kasi i tihim i smirenim glasom zatraži slatkiš. Ako kmezi ili besni, neće ga dobiti. Dok čekate na kasi a dete je mirna, pohvalite ga kako mu odlično ide, i da će verovatno dobiti slatkiš. Nakon što ste prošle kasu i dete je dobilo slatkiš, nagnite se i pohvalite ga da se odlično ponašalo, kao da je veliki dečko/devojčica. Na ovaj način dete dobija podsticaj da uvežbava iz dana u dan željeno ponašanje i uči da na smiren način komunicira svoje želje i potrebe. Vremenom, gubi se potreba za podsticajem u vidu slatkiša i pohvale.
Treba da ih stalno podsećamo
Jednom kažemo nešto detetu, ono nas ne posluša. Onda ponovimo. I opet ponovimo. I tako sve dok ne izgubimo strpljenje. Dete nije uradilo ono što smo želeli, a mi smo frustrirani.
Da li su podsećanja sasvim nepotrebna? Nisu. Odlična su za stvari koje treba da radimo samo jednom, ili povremeno. Otići kod zubara. Kupiti prašak za veš. Podsetiti dete da će ga danas tata pokupiti posle škole.
Međutim, podsećanje ne vodi stvaranju navika. Ono što želimo da dete radi redovno, neće početi da radi ako uvek moramo da ga podsećamo. Štaviše, podsećanje će se pretvoriti u zvocanje: “Sto puta sam ti rekla da središ sobu, dokle više treba da te podsećam?!” Dete će posle toga još manje želeti da vas posluša.
Umesto toga, koristimo sistem koji zahteva da svaki put samo jednom jasno, precizno i sa pozitivnim stavom kažemo ono što želimo da dete uradi, pohvalimo konkretno ponašanje i tako ga “zaključamo” kroz pozitivne podsticaje.
Ukoliko vas zanima više o tome kako promeniti dečije ponašanje na zaista delotvoran način, više o konkretnim tehnikama i alatima saznaćete na vebinaru “Smirite haos u kući bez vikanja i nerviranja”, u ponedeljak, 11. marta od 18-19.30h. Naučite da prevaziđete krizne situacije bez sukoba, vikanja i prisile, tako da i vi i dete budete zadovoljni i na dobitku. Cena vebinara je 2.500 dinara a možete se prijaviti klikom na dugme na kraju teksta.
"Jovana, fantastičan vebinar, meni je proširio vidike i ukazao mi na čemu bi kod sebe trebala da radim. Ogroman je put ispred mene. Nekoliko alata intuitivno koristim u svom roditeljstvu ali neki alati su mi zaista otkrovenje."
“Stigao je snimak vebinara "Smirite haos u kući", pa samo da javim utiske. Mnogo mi se dopao i sadržaj i vaš pristup, na vrlo jednostavan i konkretan način dato pregršt uvida i mogućih alata/tehnika. Najviše mi se dopada to što ste me inspirisali na dalja promišljanja i što mi otvara neka nova pitanja, a neke aspekte svog roditeljstva sagledavam potpuno drugačije. Jasno mi je da su neka dečija ponašanja ogledalo mojih sopstvenih, ali kao da ste mi ponudili uvećavajuće staklo, lupu, pa sada mogu jasnije da uvidim. I sa nestrpljenjem isčekujem i nešto na temu tinejdžera. Hvala vam. Veliki pozdrav do nekog sledećeg slušanja!”