Roditelji koji se javljaju za konsultaciju uglavnom imaju jednu zajedničku odliku - probali su sve što su znali, i nisu uspeli da reše problem koji ih muči. Potrošili su sve svoje ideje i ostao im je samo osećaj nemoći i neuspeha.
Najčešće su u svom roditeljstvu prošli od faze u kojoj, iz sadašnje perspektive, smatraju da su bili previše popustljivi, da su detetu pružali previše i da je to rezultiralo lenjošću, nedostatkom interesovanja, motivacije, prkosom i bahatošću. Onda bi okrenuli drugi list i počeli da treniraju strogoću, uvodeći oštre mere i sankcije, ali bi željeni rezultati opet izostali.
Kroz zajednički rad, pokušavamo da nađemo neke nove načine, nešto što još nisu probali. Uvek postoji još nešto što roditelj može da uradi, jer svaka promena koju želimo da postignemo počinje od promene u vezi sa nama - jednostavno, nemamo drugi način da menjamo druge, osim promenom sopstvenog ponašanja. Ako iznova i iznova radimo isto i dobijamo iznova i iznova isti rezultat - onda je jasno da taj pristup nije delotvoran i da moramo da ga menjamo. Sve drugo bi bilo očekivanje magije.
I roditelji su toga negde svesni - da njihov pristup nema rezultate, bar ne na duži rok, ali u trenutku kada se obrate za pomoć su već toliko iscrpljeni i potrošenih živaca, da imaju jako kratak fitilj i male kapacitete za “smirenost” i “doslednost” u trenucima kada dete testira njihovo strpljenje. Međutim, uz razumevanje i podršku kouča, spremni su da se otvore, skupe snagu i probaju da iskorače iz svojih ustaljenih obrazaca reagovanja zbog kojih se vrte u začaranom krugu.
I šta se onda dešava? Uzmimo, na primer, da roditelj koji je svestan da stalno grdi, kritikuje i odbacuje dete kada ne ispuni njegova očekivanja, odluči da sledeći put duboko udahne, izbroji u sebi do deset i smireno i staloženo pokuša da izađe na kraj sa situacijom. Da pokaže neku radoznalost za detetove motive i pokuša da razume kako se ono oseća i gleda na tu situaciju, kako bi mogao da nađe bolji pristup. To nije nimalo lako, jer ne možemo prosto odlučiti da nas od danas više neće preplaviti bes, ljutnja, razočaranost.
Zbog toga što je uložio mnogo energije da savlada svoje emocije, roditelj može imati velika očekivanja od rezultata. I prva reakcija deteta može biti veoma ohrabrujuća. Međutim, u tom trenutku upadamo u opasnost da zaključimo da je problem rešen i da će od sada pa ubuduće dete da se ponaša onako kako bismo mi želeli. Zbog čega je to očekivanje pogrešno?
Pre svega, zato što precenjujemo sopstveni kapacitet za brzu promenu. Naši obrasci reagovanja koje smo dugo “uvežbavali” neće nestati preko noći. Čim nam koncentracija malo popusti, čim nas savladaju umor i stres, iz nas će isplivati onaj stari, osuđujući roditelj, a naše samopouzdanje da smo postali “novi, smireni ja” će za mrvicu splasnuti.
Drugo, zato što je naše očekivanje da će dete sada da se “raspameti” zato što ga nismo izgrdili ili strogo kaznili, pa će stalno da bude dobro - samo to - naše očekivanje. A kako dete vidi ovu situaciju?
Da bismo bolje razumeli detetovu perspektivu, poslužiće nam iskustvo iz detinjstva psihoanalitičara Roberta Karena, koje je opisao u svojoj knjizi “Becoming Attached” (Nastajanje povezanosti).
Karen je, kako kaže, bio veoma nestašno dete koje je majku stalno stavljalo na ispit strpljenja. Ona ga je strašno grdila i veoma strogo kažnjavala, što svejedno nije uticalo na to da se on promeni. Jednog dana Karen je opet uspeo da nadrlja - stavio je plastelin na poklopac lonca na šporetu kako bi ga omekšao, a onda se zaigrao i plastelin je iscureo na šporet i pod. Očekivao je da će majka da se stušti na njega svim silama. Međutim, na njegovo iznenađenje, ona je reagovala sasvim drugačije - osmotrila je situaciju sa smirenošću i predložila da zajedno počiste nered. “Ne znam zašto je baš tog dana reagovala drugačije - možda je rešila da proba novi pristup jer stari nije delovao,” piše Karen, “ali ja sam se osećao bolje nego ikad”.
I znate šta je onda uradio? Posle nekoliko dana ponovo je uradio isto.
I to je onaj trenutak u kome bi svaki roditelj zaključio: “ma to on meni radi namerno!” i batalio svu onu teškom mukom skrpljenu smirenost i razumevanje.
Međutim, budući da je Karen neko ko se bavi istraživanjem ljudske psihe, potrudio se da razume nekadašnjeg sebe i pronikne u motive koji su ga nagnali da uradi nešto sasvim suprotno od onoga što bi delovalo kao razumno i smisleno.
Naime, kada je majka reagovala neočekivano i drugačije nego što je navikao, Karena je počelo da muči pitanje - da li da verujem ovoj promeni? Hoće li to tako biti i sledeći put? Čemu da se nadam ubuduće? Neizvesnost i radoznalost su ga pritiskale i za njega nije bilo drugog načina da proveri na čemu je - osim da ponovo uradi isto i vidi - kako će se mama ponašati?
Takođe, imao je neodoljivu potrebu da opet doživi istu vrstu ljubavi - onu koja se ne dobija kada smo drugima po meri, već onu koja govori - volim te i prihvatam i kada grešiš, i kada mi se ne sviđa ono što radiš. Bilo je isuviše lepo, i Karen je želeo da ponovo doživi taj osećaj “bezuslovne” ljubavi.
Sve to ga je navelo da opet napravi istu glupost. I šta je otkrio? Da se mama, na žalost, ipak nije promenila. Ovaj put nije bilo ni strpljenja ni ljubavi. A mama? Ona je verovatno zaključila da ne vredi probati lepim, jer nema rezultata, budući da više nije pokušavala, i vratila se svom “odbacujućem” stilu, piše on.
I tako su oboje ostali “zaključani” u svom uverenju da se onaj drugi ne može promeniti, i da se ne vredi ni truditi.
Zbog toga su upravo naša očekivanja često najveća prepreka promeni - očekujemo da bude brza i laka, a zapravo je teška i spora. Najčešće se dešava tempom - dva koraka napred - jedan (do dva) nazad, a mi želimo rezultate odmah i sad. A onda se razočaramo, i odustajemo.
Svet se, međutim, ne ustrojava prema našim očekivanjima. Rezultat obično dolazi tek onda kada se sa tim pomirimo. Jer tada objašnjenja počinjemo da tražimo na pravom mestu. Očekivanje da će dete na našu promenu reagovati “razumno” i početi da se bolje ponaša, učiniće da zaključimo da to “radi namerno” ako se desi suprotno. A zapravo je, umesto u svojim očekivanjima, razloge trebalo da tražimo u realnosti, u kojoj dete motivišu neke sasvim druge emotivne potrebe - na primer za izvesnošću i za bezuslovnom ljubavi, kao u priči Roberta Karena, ili za nečim trećim, što je na nama da otkrijemo.
Drugog puta nema. Odnos sa detetom koji je već narušen stalnim konfliktima, može se popravljati samo postepeno, uz puno istrajnosti i tolerancije za sve “korake unazad” koje ćemo neminovno napraviti i mi i dete. Najzad, da su laka i brza rešenja moguća, sve probleme bismo odavno rešili sami.
Vebinar “SMIRITE HAOS U KUĆI BEZ VIKANJA I NERVIRANJA” se održava u utorak, 16. aprila od 19 do 20.30 h, cena je 2.500 dinara, a možete da se prijavite preko linka ispod.
Ako vam je prosečan dan sa decom kombinacija stresa i frustracije, ako ne znate kako da utičete na ponašanje deteta, ako stalno objašnjavate, ubeđujete, pretite, nagovarate, molite, isprobavate sve moguće pristupe bez rezultata, vebinar daće vam u 90 minuta neke zaista delotvorne alate kojima možete da utičete na dečije ponašanje.
Naučite da prevaziđete krizne situacije bez sukoba, vikanja i prisile, tako da i vi i dete budete zadovoljni i na dobitku.