Naša deca će promeniti svet? Ma koga briga!
Hoće li naša deca imati prava da budu obična? A nesrećna?
“Moja ćerka će promeniti svet. Samo prvo moram da preživim njeno odgajanje”. Iskoči mi danas ova objava na Instagramu, 45.000 lajkova.
Naravno, ima tu doze samoironije. Ohrabrivanja sebe kao roditelja u ovom ludom vremenu gde je postalo normalno govoriti o “preživljavanju” roditeljstva.
Međutim, ima i toga da ove dve stvari idu u paketu. Želimo da podižemo decu kakvu ovaj svet dosad nije video. Naročito devojčice. Rođene su sa dugačkim spiskom očekivanja jer - zna se - žene su tako posebne, moćne, one će promeniti svet. Ostvariće sve ono što njihove pretkinje nisu imale slobodu i priliku da ostvare.
Kako će sve to uspeti? Tako što ćemo i mi postati roditelji kakve ovaj svet dosad nije video. Počećemo od početka, razrušiti sve što je do sad bilo, izvršiti korenitu promenu svesti, postati novi, bolji ljudi. Oslobodićemo se transgeneracijskih uverenja i programa. Postati osvešćeni, izgrađeni. I onda će naša deca rasti u savršena bića koja će stvoriti raj na zemlji. Još koliko sutra. Čitam juče još jednu objavu u tom duhu: “Možete li zamisliti kako će izgledati svet naše dece, podignute na novi način? Vladaće samo ljubav, harmonija, sreća, empatija…”
Blago toj našoj deci sa našim očekivanjima. U najmanju ruku moraće da promene svet i budu fantastično srečna. Da li će uopšte imati izbora? Pa mi smo, evo lepo kaže, jedva preživeli njihovo odgajanje. Toliko smo se dali. Srušili sebe do temelja, pa ponovo sazidali. Sve smo učinili što je potrebno da oni postanu super-ljudi. Zar će odbiti da učine bar toliko za nas koji smo se tako epskih razmera žrtvovali?!
Ne, nismo mi naši roditelji. Nećemo ih smarati i ubijati u pojam toksičnim porukama. Nećemo im govoriti kako su nas izneverili. Ali, možemo li uopšte sakriti svoja očekivanja koja su nas kroz celo njihovo odrastanje motivisala da dajemo 1000% sebe? Da li bismo proveli godine na ivici nervnog sloma da nismo znali da je to cena koja se plaća za željeni rezultat? Da li bismo poništili sebe i svoje potrebe da nismo imali uzvišeni cilj?
Psihoterapeutkinja Lori Gotlib podelila je jednu ispovest svog mladog klijenta koja odlično ilustruje taj teret očekivanja od današnjih mladih da budu srećni i ispunjeni: “Moji roditelji bi se osećali promašeno kada bi znali da sam ovde. S druge strane, možda bi im bilo i drago, zato što toliko žele da budem srećan. Zato nisam siguran da li bi bili zadovoljni što sam došao ovde da bih bio srećniji, ili razočarani što već nisam srećan”.
Toliko smo polegli po njima i opteretili se njihovom srećom, da svoj život gledaju u ogledalu naših očekivanja. I ono što vide nimalo im se ne dopada. Ne zadovoljavaju naše visoke kriterijume. Rastrzani su između onoga što osećaju i onoga to bi trebalo da osećaju uz tako fantastične roditelje.
Pisala sam već o strahu od neuspeha koji osećaju devojke u zemljama sa najvećim stepenom rodne ravnopravnosti. Njima je već stigao rok za ostvarenje svih tih društvenih očekivanja od fantastičnih, supermoćnih, snažnih i oslobođenih žena. A one, suprotno tim očekivanjima - obične smrtnice. Ali bez prava da budu obične.
Zapitajte se - da li će vaše dete imati pravo da bude obično? Da li će imati dozvolu da NE PROMENI svet? Da li ćete moći da preživite ako vaša kolosalna investicija za koju ste uzeli milionske kredite sa ogromnim kamatama kod svog fizičkog i mentalnog zdravlja, ispadne “promašena”? Ne bude srećna i čak okrivi vas za to??
“Najbolji ishod roditeljstva je da naša deca ispadnu pristojne, nezavisne odrasle osobe koja nas ne kapiraju baš najjasnije ali nas vole i tolerišu,” kaže Elison Gopnik, profesorka razvojne psihologije sa Berklija i autorka knjige “The Gardener and the Carpenter: What the New Science of Child Development Tells Us About the Relationship Between Parents and Children”. “Naši pokušaji da svesno utičemo na to kakva će naša deca postati je uzaludan posao koji vodi osećanju neuspeha,” kaže Gopnik, i dodaje: “Ako je roditeljstvo posao stvaranja uspešne odrasle osobe, onda je to prilično bezvezan posao - dugo radno vreme, neplaćeni rad bez beneficija i puno fizikalisanja. I nemate pojma šta će biti rezultat, što čini da ste stalno pod stresom i osećajem krivice.” Zato je njena filozofija da roditelji nisu stolari koji delju dete po svojoj zamisli, već baštovani koji ne delju nego gaje - staraju se da pruže dobro tle, puno sunca i sveže vode, iako ne kontrolišu kakva će biljčica izrasti.
"Ljubav nema ciljeve i planove, ali ima svrhu,” kaže Gopnik. “Svrha nije da promenimo ljude koje volimo, već da im omogućimo da napreduju. Ne treba da oblikujemo nečiju sudbinu, već da mu pomognemo da to uradi sam. Ljubav nije pokazati detetu put, već mu pomoći da ga samo nađe, čak i ako to nije put koji bismo mi izabrali, ili put koji bismo izabrali za njega."
Dakle, ne zanima me da moja ćerka menja svet. Ako želim da se svet promeni, onda ću ja sama uzeti da ispunjavam tu svoju ambiciju. A moja ćerka će biti obična, izuzetna, uspešna u ljubavi i poslu, neuspešna u ljubavi i poslu, srećna, nesrećna, mentalno zdrava, depresivna, ili šta god bude njen put. Tu sam za nju na svakom od tih puteva. Ne radim ništa sa namerom da izraste u neko veličanstveno superiorno biće, i sigurno ne planiram da žrtvujem svoje fizičko i mentalno zdravlje da bi mi jednog dana to vratila svojom izuzetnošću. Ne želim da preživim, nego da živim i svesna sam da je moj cilj u meni, a ne u drugima, pa ni u mojoj deci. Duštvo i današnje roditeljske norme me guraju u mentalitet žrtve na ivici nervnog sloma, i nije mi lako da se tome odupirem, ali znam da je moj zadatak upravo to, a ne kreiranje savršenog deteta koje će promeniti svet.