Nijedan roditelj ne može da se dobro oseća ako ga kontroliše malo dete
Kako učimo decu da naše reči nisu važne
“Ne možeš da jedeš rukama. Jede se viljuškom!” rekla je ozbijlnim tonom mama četvorogodišnjem Petru dok su sedeli u restoranu u društvu mamine prijateljice. Petar je u jednoj ruci držao viljušku, a u drugoj ćevapčić. Spustuo je ćevapičić i bocnuo jedan komadić viljuškom, a zatim, čim je mama okrenula glavu i nastavila razgovor sa prijateljicom, uzeo krompirić u drugu ruku i nastavio po starom.
“Opet ti jede rukama,” rekla je tiho prijateljica, a mama se okrenula Petru i sa puno strpljenja počela da mu objašnjava: “Peeeetre, rekli smo da se ne jede rukama! To nije lepo i niko ne jede ovde rukama. Kako treba da se jede? Viljuškom, jeste… Jel se sećaš kad smo pričali da su viljuška služi da ne isprljamo ruke dok jedemo?”
Mama je nastavila da objašnjava dok se Petar vrpoljio čekajući da ona opet odvrati pažnju kako bi rukom opet zgrabio taj ćevapčić. Očigledno se nije previše uzbuđivao zbog njenog zahteva. Čim je mama nastavila razgovor sa prijateljicom, sa uživanjem je nastavio da puni usta hranom obema rukama.
Međutim, prijateljica je postajala sve namrštenija. A budući da je imala već odraslu decu i prilično iskustva, a pritom nije važila za nekog ko ume da drži jezik za zubima kada smatra da oni do kojih joj je stalo rade stvari koje nisu dobre za njih, nije mogla a da ne progovori:
“Zašto mu dozvoljavaš da jede rukama ako si rekla da to ne može da radi?”
“Pa, nije još sasvim dobro naučio da jede viljuškom...”
“Pa dobro, šta to tačno znači, jel može ili ne može da pojede ceo obrok viljuškom?”
“Pa teško mu ide.. verovatno može, samo bi ja trebalo više da insistiram…”
“Pa i meni deluje da bi mogao.. ali nije u tome stvar. Mislim da je od toga da li jede viljuškom ili rukama, trenutno mnogo važnije da li tebe ozbiljno shvata.”
“Misliš na to što me ne sluša?”
“Pa ako si mu rekla “ne možeš da jedeš rukama” kao da je to neko pravilo, onda moraš da insistiraš da tako i bude. Inače ga učiš da uopšte nije mnogo važno šta ti pričaš, i da može da ignoriše tvoje reči, kao da si vazduh.”
“Pa jesam rekla da ne može da jede rukama, ali onda kada sam ga videla kako nevešto nabada pomislila sam kako će se dosta namučiti i da možda i nije strašno ako se posluži i prstima…”
“Pa dobro, to je možda istina, ali rekla si šta si rekla. Možda nisi dobro promislila ali jednom kad kažeš, ne smeš tek tako da ustukneš. Čak i ako zaključiš da si preterala, istraj u svom zahtevu. Neće mu se ništa desiti. Bolje je i da se on pomuči više nego što je bilo potrebno, nego da vidi da tvoje reči nemaju nikakvu težinu, i da može i ovako i onako.”
“Ali ne znam ni kako da ga nateram. Ne želim da ga grdim ili kažnjavam zbog toga”.
“Pa i ne treba da ga grdiš niti vičeš. Ali nema potrebe ni da mu objašnjavaš naširoko kao malopre. Kladim se da ovo nije ni blizu prvi put da si mu objasnila da treba da se jede viljuškom.”
“Ma da, sto puta mu isto pričam, zna on da ne treba…”
“A ti ipak uvek opet pričaš ispočetka zato što ne znaš šta drugo da uradiš - ne želiš da prećutiš a ne želiš ni da budeš prestroga, jel tako?”
“Pa da, i znam da to pričanje nema nikakvog efekta i da ne treba stalno da objašnjavam….”
“U pravu si, ne treba ni da objašnjavaš, ni da grdiš, ni da pretiš. Dovoljno je samo da stojiš iza svojih reči.”
“Da, i ja pokušavam ali mi ne ide...”
“Probaj da uposliš maštu i zamisli da je jedenje rukama nešto jako opasno i da može recimo da se otruje ako mu to dozvoliš. Da li bi onda bila u stanju da ga sprečiš?”
“Naravno, ne bih mu sigurno dozvolila da se otruje.”
“Tako je, ne bi imala izbora pa bi našla način. Tako treba i sada da se ponašaš jer jedenje rukama zapravo i postaje “otrovno”, zato što truje i detetov i tvoj sopstveni doživljaj tebe. Ni Petar ni ti ne možete da poštujete tvoje reči, ako se ti odnosiš prema njima kao da su bezvredne. Dakle, ako si rekla da to ne može, onda moraš da budeš “taoc” svojih reči, i nijedan komadić hrane ne sme da rukama unese u usta. Dovoljno si veća i jača od njega da ti to ne bude problem. Samo ga smireno i blago ali odlučno spreči da stavlja rukama hranu u usta, i budi nepokolebljiva.”
“Pa mogu ja koliko god hoćeš smireno da to radim, ali on će svejedno da pošizi i plače.”
“Naravno da hoće, za njega je to frustracija i normalno je da plače i besni. I tebi će sigurno biti teško što ga činiš nesrećnim, i to je isto normalno, ali na duži tako se uči emocionalnoj regulaciji i zato ne treba previše da posvećuješ pažnje plakanju. Nije važno da mu udovoljiš da bi prestao da plače, već da vidi da ga razumeš i da prihvataš te njegove emocije - na primer da sa saosećajnim izrazom lica slegneš ramenima, i tako pokažeš da ti je žao što je nesrećan ali da je to tvoja konačna odluka. I da strpljivo sačekaš da se smiri. Sve dok on zna da ima pravo da se oseća povodom toga kako god hoće, iako ne može da radi kako god hoće, nećeš ga “istraumirati”. Ne treba njemu mnogo utehe, dovoljno je da se ne ljutiš, da mu se ne smeješ i da ga ne kritikuješ.”
“Ali on bi svejedno ovde vrištao pola sata, dok nas ne izbace!”
“Pa i ti bi vrištala na njegovom mestu da ti je do sada to vrištanje donosilo korist. Petar neće vrištati u restoranu tek onda, kada prvo kod kuće kreneš redovno da vežbaš da mu govoriš “ne” kada odlučiš da nešto nije u skladu sa tvojim vrednostima i ličnim granicama, i onda istraješ u tome. Kad ti sama počneš svoje reči ozbiljno da shvataš, i Petar će brzo naučiti da vrištanje nema efekta.”
“Zvuči da si u pravu, ali ja ne znam kako ću izdržati njegovo plakanje.”
“Tako što ćeš se setiti da je najvažnije od svega da dete odrasta u porodici u kojoj roditelji sebe i druge ozbiljno shvataju i tome svojim primerom uče i decu. Ništa mu neće vredeti da mu pričaš da treba da “drži do sebe” i “poštuje sebe”, ako celo detinjstvo gleda tebe koja ne držiš do sebe. I ne samo to. Nijedan roditelj ne može da se dobro oseća ako ga kontroliše malo dete, zato što negde zna da to nije u redu i da su njegove granice pogažene. Može to da potiskuje, ali bes i ljutnja će neminovno izbiti na neki način i narušiti odnos. Ti možda misliš da ćeš ga popuštanjem poštedeti bola, ali rezultat takvog roditeljskog pristupa je dete koje ne podnosi frustracije, i roditelj koji sve teže podnosi svoje dete, iako možda to ne želi da vidi ili prizna.”
“Dakle,” uzdahnula je mama, “izgleda da ćemo oboje morati da naučimo da nešto podnosimo - on moje “ne” a ja svoj osećaj krivice kad ne kažem “da”. Kada si stvari ovako izložila, jasno mi je da plaćam veliku cenu za malo mira - cenu njegovog zdravog razvoja i mog samopoštovanja. A što je najgore, na duže staze plaćam i kvalitetom našeg odnosa! Definitivno mi nema druge nego da stisnem petlju i naučim da odlučno kažem “ne””
“A možeš i da se prijaviš na vebinar “Smirite haos u kući bez vikanja i nerviranja” koji drži Jovana Papan, tu ćeš dobiti dosta alata koji će ti olakšati posao. Jer, kao što i sama znaš, nije dovoljno samo umeti da kažeš “ne”, već i raznim konkretnim tehnikama pomoći detetu da razvije nove navike i na duži rok promeni svoje ponašanje.”
“Kad je taj vebinar? I kako da se prijavim?”
“Održava se u utorak 16. aprila od 19 do 20.30 sati preko Zoom-a. A možeš da se prijaviš na njenom blogu, preko linka na kraju teksta.”
“Definitivno idem! Odlučno kažem “da” novim roditeljkim veštinama!”