Odlikaši ne vode kompanije
Hoće li vaše dete zaista bolje proći u životu ako mu detinjstvo nakrcate aktivnostima i pretvorite u razvojni projekat?
Da li vam se desilo da prisustvujete nekoj utakmici ili koncertu, i u jednom trenutku gledaoci u redu ispred vas ustanu da bi bolje videli, pa onda morate da ustanete i vi, ili ništa nećete videti. I tako umesto da udobno sedite i gledate, vi morate da stojite sve vreme i pritom i dalje nemate neki sjajan pogled.
Može čak da se desi i da neki ispred vas počnu da se penju na stolice pa ni vama ne preostaje ništa drugo osim da uradite isto. Malo po malo, na kraju završite tako što balansirate stojeći na ivici naslona, pokušavajući bar nešto da vidite a da se istovremeno ne strmeknete, pitajući se šta vam je sve ovo trebalo. A sve zato što je neko ispred vas rešio da ustane...
Da li vas ova priča podseća na savremeno roditeljstvo?
Mislili ste da vašem detetu sasvim fino ide dok niste u vrtiću saznali da sva druga već treniraju neki sportić i uče strani jezik maltene od porodilišta. Ubrzo ste naleteli na članak o klincima koji još u pelenama uče programiranje i tako stiču početnu prednost u jednoj od trenutno najbolje plaćenih profesija. Približava se polazak u prvi razred i odjednom shvatate da nije dovoljno upisati dete u najbližu školu već u onu izvikanu i to kod “najbolje“ učiteljice. Dete vam tek sabira dva i dva a neki njegovi drugari iz razreda već svakog vikenda pohađaju školicu Matematičke gimnazije. Sledeće godine komšije sa vašeg sprata upisuju ćerku u muzičku školu a koleginičin mali već je potpisao za prvoligaša i roditelji mu se raspituju za košarkaške stipendije na američkim koledžima…
I tako ste se i vi našli na ivici onog naslona, na ivici snaga i živaca, pokušavajući da budete na visini zadatka a ne doživite fizički i finansijski slom. Ali roditeljstvo ne traje sat ili dva kao koncert ili utakmica. Traje jako dugo. Pritom, taman kad vam se čini da oni ispred vas nemaju više gde dalje da se uzveru, opet uspeju da nađu način da vam zaklone pogled.
Moraš da budeš uspešan da bi dokazao da sam ja dobar roditelj
"U vreme moje bake, dobar roditelj si bio ako su ti deca relativno čista. Za moju majku posao je bio obavljen ako su deca bila umereno poslušna. Međutim, danas se smatra da je dužnost roditelja da odgaji decu uspešnu u školi, muzici, sportu, umetnosti, duhovnosti…” piše klinički psiholog Elejn Kenedi Mur.
Ovo čini da se roditelji osećaju ankisoznim i nedovoljno dobrim i da svoju decu gledaju suviše kritički. Istraživanja pokazuju da kada se roditelji brinu o tome kako će drugi misliti o njihovom roditeljstvu i postignućima njihove dece, skloniji su kontrolišućem ponašanju. Time šalju poruku deci da nemaju poverenja u to da će sama uspeti. Druga poruka je "Moraš da budeš uspešan da bi dokazao da sam ja dobar roditelj,” objašnjava Kenedi Mur.
Ok, svi znamo da ovo takmičarsko roditeljstvo nije dobro ni za decu ni za nas. Mnogo se trudimo, trošimo vreme, novac, nerve, a na kraju smo opet na istom - “vidik“ nam nije nimalo bolji, jer svi smo se propeli iz petnih žila. Ali, kako da tek tako odustanemo? Ako prosto siđemo sa ivice naslona i sednemo, nećemo videti ništa! Uskratićemo budućnost svojoj deci!?
Da, nije uopšte lako ne trčati ovu trku sa ostalim roditeljima. Međutim, šta ako je sve to iluzija? Da li zaista morate da ustanete samo zato što su drugi ustali? Hoće li vaše dete zaista bolje proći u životu ako mu detinjstvo nakrcate aktivnostima i pretvorite u razvojni projekat?
Zašto rano učenje izaziva dugoročnu štetu
Ako želite da saznate morate li da stojite na ivici stolice, pogledajte prvo šta kažu podaci. Kako u tekstu “Zašto rano učenje izaziva dugoročnu štetu“ objašnjava razvojni psiholog Piter Grej, sticanje akademskih znanja u predškolskom uzrastu zaista poboljšava rezultate dece u prvih nekoliko godina školovanja. Međutim, prednost dece koja su igru zamenila sveskom i olovkom ubrzo se gubi, a zapravo na duži rano učenje dovodi do nazadovanja, naročito u pogledu društvenog i emocionalnog razvoja, objašanjava on.
U Nemačkoj je još tokom 70-ih vršeno poređenje između 50 obdaništa usmerenih na dečiju igru i 50 usmerenih na učenje školskog gradiva. Uprkos boljem predznanju dece iz druge grupe, do četrvrtog razreda osovne škole deca iz prve grupe znatno su ih prevazišla u svakom pogledu. Mali akademci lošije su stajali sa matematikom i čitanjem, kao i po pitanju društvene i emocionalne zrelosti. Zbog ovih saznanja, u Nemačkoj su, uprkos globalnom trendu, odustali od ranog učenja i vratili se igranju u obdaništima. Slična istraživanja u SAD dala su iste rezultate. Početni uspesi i prednost u odnosu na decu koja se igraju, kod dece koja rano počinju sa učenjem brzo blede. Štaviše, kako je pokazalo jedno dugogodišnje istraživanje, u uzrastu od 23 godine, deca iz grupe koja je rano počela sa učenjem imala su više šanse da počine krivično delo nego njihovi vršnjaci koji su predškolske dane proveli u igri!
Studija objavljena ove godine dodatno je potvrdila dosadašnja saznanja. Naime, u fokusu je bio predškolski program u američkoj državi Tenesi, sa akcentom na akademskim znanjima i kvalitetnim nastavnim kadrom, sproveden na 3000 dece uzrasta počev od četvrte godine. Rezultati - deca iz kontrolne grupe koja nije imala ovakav program sustigla su vrhunski podučavane mališane već u trećem razredu, da bi ih ubrzo prestigla po svim kriterijumima. Takođe, deca iz programa ranog učenja imala su mnogo više dijagnostikovanih teškoća u učenju i više problema sa disciplinom.
Alergijska reakcija na akademske pritiske
Šta može biti uzrok ovakvih posledica ranog učenja? Grej smatra da stavljanje naglaska na uspeh i napredovanje ostavlja negativne posledice na decu koja se podvrgavaju ranom sticanju akademskih znanja. Za razliku od njih, deca koja se mnogo igraju uče da se slažu sa drugima, da planiraju svoje aktivnosti, da prevazilaze razlike i postaju odgovornija.
Takođe, postoji mogućnost i da je rano usvajanje znanja dovelo do toga da se ona suviše površno zapamte, te da slabi temelji kasnije dovedu do zaostatka. Ili čak da deca razviju otpor i mržnju prema školi i učenju zbog pritisaka kojima su izložena.
Evo šta kaže Dejl Feren, autor ovog poslednjeg istraživanja: “Mislim da se ova deca ne uče samokontroli. Zapravo, ona stiču gotovo alergijsku reakciju na nivo spoljašnje kontrole kojoj su izložena od strane obrazovnog sistema.”
Slično misli i neuronaučnik Serđo Pelis sa Alberta Univerziteta u Kanadi. Kada se deca predškolskog uzrasta igraju, to iskustvo menja neuronske veze u prednjem delu mozga. Te promene su neophodne da bi sazreo cetar za kontrolu izvršnih funkcija mozga, koji reguliše emocije, planira, rešava probleme. Igra priprema mlad mozak za život, ljubav, učenje. “Ova igra mora biti potpuno slobodna – bez trenera, pravila, uputstava” naglašava on. “Bilo da je u pitanju koškanje, pravljenje zamka od peska ili nešto treće, deca sama moraju da donesu pravila. Natčeoni korteks tako stvara nova neuronska kola koja regulišu složene društvene odnose,” objašnjava Pelis.
Ako vam ovi podaci nisu dovoljni, psiholog sa početka ovog teksta, Elejn Kenedi Mur preporučuje da obavite sopstveno istraživanje. Prisetite se poslednjeg okupljanja vaše generacije i dobro analizirajte koliko su vaši školski drugovi “uspeli“ u životu. Da li su nekadašnje zvezde iz učionice koje su posle ređanja petica u dnevniku trčale na privatne časove, treninge i kurseve zaista redom postali ljudi kojima svi zavide na životnim postignućima, kako profesionalnim tako i privatnim?
Vrlo dobri đaci postaju najbolji lideri
“Odlikaši ne vode kompanije kad porastu. Zapravo, retko kada su među predvodnicima. Vrlo dobri đaci postaju najbolji lideri,“ kaže Džim Šlekser, biznis savetnik i autor knjiga o liderstvu. Ono što fali “štreberima” su veštine saradnje i slaganja sa drugima, a one se, kako smo naučili od naučnika, ne razvijaju nad knjigom. Deci takmičarski nastrojenih roditelja fali i unutrašnja motivacija, a ona je ta koja a duži rok može da vas zadrži na kursu. Zbog sklonosti perfekcionizmu i održavanju imidža briljantnog deteta, ona postaju anksiozna i izbegavaju sve situacije u kojima nisu sigurna da će postići uspeh, što znači da se klone profesionalih izazova.
Na kraju krajeva, razmislite i o ovome - na budućnost vaše dece osim njihovih postignuća utiče i to kakav svet im ostavljamo. Svojim učestvovanjem u pretvaranju istog u surovo mesto stalnog takmičenja osuđujete i sebe i njih na nimalo srećan život. Kada je budućnost njihove dece u pitanju, ljudi su spremni da žrtvuju svoje principe i vrednosti. Ako misle da se njihova sreća i uspeh mogu kupiti, neće pitati za cenu. Šta mislite, kako društva zapadaju u bezakonje i korupciju?
Dakle, imate dve opcije: ili ćete neuspešno balansirati na ivici stolice, ili ćete naučiti da napravite balans. Kada se nađete u društvu takmičarski nastrojenih roditelja, na hvalisanja o fantastičnim uspesima njihovih čeda reagujte prosto sa “Čestitam“ i “To je sjajno“ i manite se poređenja, savetuje Kenedi Mur. Setite se da život nije prava linija, već jednačina sa mnogo nepoznatih. Da ne možete i ne treba sve da kontrolišete. Imajte strpljenja i imajte poverenja u svoju decu. Dajte im prostora da nađu svoj put i omogućite da ravnomerno razvijaju sve životne veštine kao i unutrašnji kompas koji će ih voditi kroz život.
Ponekad je, da biste bolje videli, umesto da se bezuspešno propinjete - dovoljno da se izmaknete iz gužve.