Skloni smo da razmazimo decu ne postavljajući im nikakve granice
"Često se ispod razmaženog deteta nalazi nesrećan mališan"
Dečiji psihijatar Stenli Grinspan, poznat kao jedan od najvećih stručnjaka za rani razvoj i kao autor tzv floor time pristupa u radu sa decom sa razvojnim smetnjama, u svojoj knjizi “Razvoj zdravog uma” objasnio je šta su granice, zašto i kako ih postavljamo deci, i kako zadržati dobar odnos sa detetom i onda kada mu, zbog ograničenja koja namećete, i niste baš najomiljenija osoba na svetu.
Za početak, postavlja se pitanje, kada nastaje potreba za postavljanjem granica, i da li su granice u korist roditelja (da im olakšavaju roditeljstvo), ili u korist deteta, koje još nije u stanju da samo obuzda svoje nagone i želje? Grispan upravo naglašava nužnost granica kao sigurnog okvira u kome dete može slobodno da istražuje, i samim tim, ističe odgovornost roditelja da odredi granice i “brani” ih onda kada ih dete testira:
“Kada napuni godinu i po, detetova potreba za istraživanjem okoline i želja da sve bude po njegovom sukobiće se s vašom potrebom za kontrolisanjem njegovih lutanja. Svaki mališan s imalo samopoštovanja razbesneće se na vaše pokušaje da mu otmete kristalnu vazu zbog koje se toliko strpljivo penjao na ormarić. Međutim, ponekad takvo provokativno ponašanje odražava njegovo intuitivno razumevanje kako mu je potrebna vaša reakcija da bi mogao da se obuzda. U stvari, dok ide pravo prema predmetu za koji ste ga uporno upozoravali da mu se ne približava, može da odmahuje glavom i mrmlja „ne, ne!" On se u stvari naglas obraća vama, zato što još uvek nije u stanju da verbalizuje misao „Možda ne bi trebalo da idem prema toj ne-ne stvari." Budući da ne postupa prema sopstvenom savetu, zatrebaće mu vaša pomoć. Možda ćete morati da delujete kao dobronamerni policajac koji će da kaže „Stani!", zadržavajući ga ispruženom rukom. Nadajmo se da će reagovati na vaš gest i da nećete morati da ga uhvatite i smestite sebi u krilo kako biste ga sklonili s puta nevolje.”
Ponekad provokativno ponašanje odražava intuitivno razumevanje kako je detetu potrebna vaša reakcija da bi moglo da se obuzda.
Svet bez granice nije baš prijatno mesto za odrastanje. U njemu ste izloženi rizicima, ali ste i sami opasni za sebe i druge, jer ste u vlasti nagona koji mogu postati veoma destruktivni:
“Bez takvih ograničenja život deteta može ponekad da izgleda prilično zastrašujuće. Njegova ljutnja bi mogla da ga preplavi, njegove radnje i istraživanje bi mogli da ga dovedu u opasnost i nijedno mesto ne bi bilo sigurno i zaštićeno. Upravo zato voleti dete znači da mu pružate mirnu, doslednu disciplinu i ograničenje. „Mirni" deo recepta je prilično teško održavati kada je vaše dete usred besnog izliva ili grize starijeg brata. Međutim, smirenost svakako treba da bude cilj kada mu postavljate granice.”
Voleti dete znači da mu pružate mirnu, doslednu disciplinu i ograničenje.
Granice ne samo da sprečavaju dete da radi opasne stvari, već podstiču razvoj emocionalne regulacije, budući da ga usmeravaju ka konstruktivnijim načinima izlaženja na kraj sa afektima:
“Postavljanje granice pomaže detetu da organizuje svoje ponašanje i da oseti da sve drži pod kontrolom. Upravo kao što postavljate ogradice za bebu sprečavajući je da padne niz stepenice, morate da postavljate i „ograde" u ponašanju koje će ga usmeravati prema sigurnim načinima izražavanja osećanja i istraživanja okoline. Poučavati mališana o granicama nije isto što i kažnjavati ga. Zapravo, kada su granice jednom čvrsto usidrene u njegovom umu, on će se osećati slobodnije u istraživanju velikog i širokog sveta.”
Kada su granice jednom čvrsto usidrene u njegovom umu, dete će se osećati slobodnije u istraživanju velikog i širokog sveta.
Jasno je da su granice važne za dete, i velika većina roditelja je toga svesna. Međutim, problem nastaje u praksi, kada te granice treba nametnuri detetu koje, usled svog uzrasta - reaguje burno i odbija da sarađuje. S jedne strane, roditelj i sam može biti preplavljen emocijama besa i ljutnje ukoliko dete odbija da ga posluša, ili osećajem krivice ako se brine da će nametanjem granica narušiti njegovu autonomiju i samopouzdanje. Grinspan ni ne obećava da će učenje deteta poštovanju granica biti lako, ali da kombinacija odlučnosti, upornosti, ljubavi i sigurnosti, na kraju donosi ploda:
“Kako jednogodišnjoj bebi preneti pojam „ne" ili „ne sada"? Možete da govorite gestovnim jezikom koji delite. Ona mora da vidi ozbiljnost na vašem licu, odrešitost u vašem pokazivanju prstom i težinu vašeg glasa kada govorite „Ne!" Kada napuni godinu i po, dete će verovatno da reaguje na gestovno ograničenje, jer sada počinje da razume kako funkcioniše svet. Međutim, sada će vam biti teže da ga odvratite od zabranjenih aktivnosti, jer su njegove namere organizovanije i osmišljenije. Moraćete više da se potrudite kako biste ga sprečili da povlači strujni kabl od svetiljke koga se upravo domogao. Ako ste već pokušali da ga zaustavite pokretom ruke ili obuzdate čvrstinom glasa, a ono vas ipak ignoriše, moraćete da ga podignete i odnesete na drugi kraj sobe. Tamo možete da mu ponudite iste upozoravajuće pokrete rukom i da mu govorite istom dubinom glasa i da vidite hoće li prihvatiti i usvojiti vaše pokrete.
Ponekad će biti teško da zadržite detetovu pažnju dovoljno dugo kako bi ono čulo ozbiljnost u vašem tonu ili je videlo ispisanu na vašem licu. Ono će naučiti da uvažava vaše vokalne predloge ako su uporni, jasni i ozbiljni i ako je vaš odnos ispunjen dovoljnom količinom ljubavi i sigurnosti. Kada se potrudite da ponovo privučete pažnju deteta, vaš ozbiljan pogled i ton glasa imaće za njega više značenja i uticaja nego pre samo nekoliko meseci. Sada je u stanju da poveže ove gestove s čitavim obrascem sopstvenih ponašanja, što mu govori da ste ozbiljni, a ne razigrani.”
Detetu je mnogo važnije da prepoznamo i uvažimo njegova osećanja, nego da im udovoljimo. Razumljivo je da će biti ljuto što ne može biti po njegovom, i na nama je da primetimo da ono trenutno pati, i da mu tu patnju olakšamo pokazivanjem empatije. Istovremeno, to ne znači da treba da popustimo i dozvolimo da bude po njegovom samo da bismo učinili da se oseća dobro. Tako samo odlažemo neizbežan razvojni zadatak, a to je učenje upravljanja sopstvenim osećanjima:
“Kada se mališan prepušta jadikovanju i ljutito stiska šake, morate prepoznati da on verovatno pati zbog gubit ka svoje kontrole, čak i više nego vi. Više nego ikada potrebna mu je vaša pomoć da ponovno uspostavi ravnotežu. Najbolji način da se to ostvari jeste da se spustite na njegov nivo i sednete oči u oči. Neka oseti da vi, iako vodite glavnu reč, shvatate njegovu uzrujanost. Možete da zračite vrućinu, a ne uobičajenu toplinu u kojoj je naviklo da se greje, a da pri tome ne povredite ozbiljno njegova osećanja. Pokušajte da izbegavate hladno ponašanje ili emocionalnu distancu u odnosu na njega. Vaše dete će skoro sigurno neko vreme nastaviti da se buni, što je očekivano i normalno.
Možete da zračite vrućinu, a ne uobičajenu toplinu u kojoj je naviklo da se greje, a da pri tome ne povredite ozbiljno njegova osećanja.
Kada vaš mališan besni, biće korisno da razmišljate o sebi kao o autoritativnom liku Medvedića Vatrogasca. Veliki ste i moćni, ali ne opasni. Glas vam je odmeren i dubok, a ne vrištav. Prenosite osećaj blage čvrstine i omogućavate detetu da uvidi kako morate, nevoljno, ali definitivno, da ga dovedete u stanje samokontrole. Ako pokuša da vas udari ili ugrize, treba da stanete ispred njega i blago povisite glas, govoreći: „Ne da udaraš!" Poslužite se snažnijim glasom ako nastavi da vas mlati i čvršće stegnite mišiće na licu.”
Isto tako, ako na svaki nestašluk imate dramatičnu reakciju, brzo ćete “ostati bez municije” i dete će prestati da reaguje na vaš ton glasa i izraz lica, a pritom ćete detetu slati zbunjujuću poruku:
“Vrlo je važno postupno povećavati visinu glasa, na skali od 1 ka 10. Možda ćete morati da se popnete na 8 dok se sve ne završi, ali lagano podizanje tona po skali omogućava vašem detetu da oseti porast ozbiljnosti u vašem glasu. Takođe mu omogućava da vam pokaže kako je u stanju da reaguje na ton nežniji od narednikove komande. Ako ste u obraćanju detetu neprekidno monotoni ili ne uspevate da intenzivirate izraze lica ili položaj tela, ne koristite sve mogućnosti ekspresivne komunikacije koju ste se toliko trudili da uspostavite s njim.
Na primer, ako je vaše dete upravo krenulo mokrim prstima prema električnoj utičnici, vaš glas treba da zvuči sasvim drugačije od onog kada pokušava razigrano da odgrize komadić vašeg keksa. Važno je omogućiti mu da oseti razliku u ozbiljnosti ograničavanja, jer ono uči o svetu i treba da razlikuje stvarne opasnosti od blagih restrikcija.”
Ne mora sve da se komunicira rečima, dodaje Grinspan. Gestovna komunikacija nekada je sve što je potrebno:
“Drugi razlog reagovanja na detetovo ponašanje postavljanjem granica jeste da ga vaše pokazivanje prstom ili grimase na licu mogu upozoriti da ste spremni da eksplodirate pre nego što stvarno uvedete sankcije. Slično tome, ako obratite pažnju na detetov govor tela, videćete upozoravajuće signale da će uskoro upasti u nevolju. Njegov vragolasti izraz lica daće vam vremena da upozorenje iznesete pre nego što počne nestašluk. Takve upozoravajuće poze i gestovi jako su razvijeni u životinjskom carstvu. Dva jelena mogu da spuštaju glave i preteći pokazuju rogove, čekajući koji će se od njih prvi povući da bi izbegao borbu. Gestovna komunikacija igra sličnu ulogu u sigurnom rešavanju interpersonalnih konflikata kod ljudi.”
Ako obratite pažnju na detetov govor tela, videćete upozoravajuće signale da će uskoro upasti u nevolju.
Grinspan daje i predloge kako da ohrabrite konstruktivne načine izražavanja želja:
“Ponekad možete da pomognete detetu da se oporavi od stresa usmeravajući ga u složene pregovore oko nekog predmeta njegove želje. Na primer, ako se razbesnelo kada ste došli kući zato što želi ponovo da ide napolje i zabavlja se, možete da ga umirite i pomognete mu da vam pokaže šta želi da radi. Posle pričanja umirujućim glasom i saosećanja s njegovom frustracijom, možete da posmatrate hoće li da pokazuje prema prozoru i pokušati da kaže: „Napolje" ili „Idem, idem". Možda će da potrči nazad prema vratima i lupi po njima ili da odlučno okrene kvaku. Ako, s druge strane, osećate da je izgubljeno kada treba da vam pokaže kako želi da opet izađe napolje, možete ga uzeti za ruku i odvesti prema izlaznim vratima. Gurnite vrata i predložite mu da učini isto. Na taj način mu pokazujete kako konkretnije da pokaže svoje želje.
Dopustite mu da se još pet minuta zabavlja napolju, što će mu dati do znanja da saosećate s njegovom željom i da ste voljni da reagujete na njegovu gestovnu komunikaciju s vama, ali ne i na izlive besa. Ono će shvatiti da komunikacijom postiže više nego besciljnim, dezorganizovanim uzrujavanjem. Ponekad nećete imati vremena za fleksibilnost i dopuštanje da se dete igra napolju još pet minuta ako to želi, jer će okolnosti stvarnog života u tome da vas spreče. Možda vas starije dete zabrinuto čeka da ga pokupite s fudbalskog treninga ili će svaki čas počneti da vri supa u loncu na šporetu. Ima trenutaka kada morate da postavite zaista čvrste granice. Ipak, ako nastavljate s vašim „Ne" - istrajnim, mirnim i blagim tonom - manja je verovatnoća da će vaše dete na vaše ograničavanje da reaguje besnom scenom. Ali, čak ako i hoće, brže će se oporaviti.”
Ako nastavljate s vašim „Ne" - istrajnim, mirnim i blagim tonom - manja je verovatnoća da će vaše dete na vaše ograničavanje da reaguje besnom scenom.
Kako upotrebljavati tajm-aut prilikom uspostavljanja granica? Grinspen smatra tajm-aut delotvornim načinom da se prekine neželjena aktivnost, i naglašava da je važno da dete ostane u vašoj blizini, da vidi da ste ozbiljni, ali i se i dalje oseća privaćenim:
“Tražite priliku da se pomirite. Odmerite svako gestovno otvaranje koje vam dete nudi - to može da bude nešto tako jednostavno, kao kad njegova ruka mirno leži na vašem ramenu dok dete histerično rida i doživite to kao poziv na polagano izmirenje. Izbegavajte pribegavanje tajm-autu svaki put kada dete ispolji previše ljutnje ili frustracije. Kada ste prisiljeni da ih koristite, nastojte da se mališan nalazi u istoj sobi s vama. Tradicionalni tajm-aut je obično odvajanje deteta od izvora njegove ljutnje i slanje u drugu sobu. Dete može da shvati kako izražavanje ljutnje vodi napuštanju, umesto mogućnosti vraćanja u stanje sreće. Alternativna vrsta tajm-auta koju prema sopstvenom iskustvu smatramo korisnijom jeste prekidanje aktivnosti koju dete želi i boravak u njegovoj blizini tako da još uvek može da vas vidi i čuje. To je za vas prilika da mu održite malu „pridiku" pomoću neodobravajućih izraza lica i odlučnog, teškog glasa. Vaše reči ga mogu mimoići, ali će ipak da ulovi ozbiljnost vašeg glasa. Iako ste prekinuli njegovo nepoželjno ponašanje, dete još uvek ostaje u ozbiljnom dijalogu s vama. Dete shvata da ne mora da se boji što je došlo do nesuglasice, zato što odnos između vas dvoje nije ugrožen.”
Nećete pokvariti dete ako mu pružite utehu kada ga preplave neprijatna osećanja zbog vaših granica. Isto tako, to što mu povremeno uskraćujete pozitivnu pažnju neće imati loš uticaj na vaš odnos ako ste inače pažljivi i topli:
“Dajući detetu do znanja da razumete snagu njegovih osećanja, nećete ga razmaziti ili pogoršati njegovo ljutito, zahtevno ponašanje. Ne možete da ga pokvarite nudeći mu utehu vašeg zagrljaja kada je najgora emocionalna oluja prošla. To što ste u istoj sobi s detetom kada je ono na tajm-autu, neće značiti da nagrađujete njegov nestašluk svojom pažnjom. To je zato što ste prekinuli njegovu željenu aktivnost. Ako ste se tokom celog dana ophodili s njim tako da je uzimalo luksuz vaše pažnje zdravo za gotovo, ono neće doživljavati svaku vašu pažnju, čak i onu u nerazigranim, ozbiljnim, gestovnim konverzacijama, kao nagradu. Ono će osećati granicu u propuštanju igre ili aktivnosti koje je želelo.”
Dajući detetu do znanja da razumete snagu njegovih osećanja, nećete ga razmaziti ili pogoršati njegovo ljutito, zahtevno ponašanje.
A šta kad su nestašluci detetov način da pridobije vašu pažnju? Kada je i vaša grdnja vrsta nagrade? Dete koje ne dobija dovoljno pažnje onda kada ne krši granice, možda će njihovo kršenje doživeti kao dobar način da roditelji obrate pažnju na njega:
“Vrlo je važno primetiti da kada se dete oseća nagrađeno bilo kojom vrstom pažnje, čak i ozbiljnom pridikom, to može da znači da mu niste pružili dovoljno “floor time” druženja ili brižnosti tokom njegovog života. Detetov cilj je da nauči da prihvata srdačnu razigranu pažnju kao „melem" života. Kada to čini, oseća unutrašnju ispunjenost toplom sigurnošću. Osim što će moći da se selektivnije odnosi prema vrstama pažnje koje od vas želi, takođe će moći, kako postaje starije, selektivnije da se postavlja u odnosima s vršnjacima i drugim ljudima.”
Stenli Grinspen u demonstraciji “floor time” pristupa
Hronično izbegavanje roditelja da postavljaju granice rezultira “razmaženim” detetom, koje, suprotno raširenom uverenju - nije dete koje dobija previše pažnje, već dete koje žudi da mu odrasli postave granice, i tako skinu teret samostalnog snalaženja u nesigurnom svetu u kome nema ni granica ni pravila:
“Generalno smo skloni da razmazimo decu ne postavljajući im nikakve granice. Često se ispod razmaženog deteta nalazi nesrećan mališan koji oseća potrebu da gura i gura, jer mu niko ne postavlja granice za kojima žudi. Imajte na umu da, kada dođe do erupcije besa, treba pratiti opšte pravilo kretanja od dna prema vrhu razvojne lestvice. To znači da je vaš prioritet uvek da umirite dete i pomognete mu da reorganizuje svoja uzburkana osećanja. Zatim se usmerite na to da ga ponovo zaokupite istinskom toplinom pre nego što budete razmenjivali gestove ili komunicirali s njim. Kasnije, kada dete progovori, svojim ćete gestovnim razmenama dodati reči. Ukratko, pomažući mu da ponovno uspostavi ravnotežu, proći ćete kroz sve prethodne faze koje je mališan već savladao.”
Često se ispod razmaženog deteta nalazi nesrećan mališan koji oseća potrebu da gura i gura, jer mu niko ne postavlja granice za kojima žudi.
Važno je i reći da granice nisu izgovor za rigidnost. To što treba da budemo “dosledni” ne znači da ne treba da postoji doza fleksibilnosti i otvorenost za pregovore oko nekih granica. Nema nekog univerzalnog “upustva za upotrebu” koje će vam pomoći da znate koje granice nekada možete olabaviti a koje ne. Tome ćete se učiti u hodu:
“Mnogi roditelji dobijaju od stručnjaka zbunjujući savet u vezi sa tim da treba da budu dosledni u postavljanju granica. Dopuštanje detetu da se još pet minuta igra napolju, pošto je uspelo da iskaže tu želju, neko bi mogao da protumači kao dopuštanje mališanu da manipuliše roditeljem. Ali zapamtite da su najuspešniji direktori korporacija, advokati i političari vešti pregovarači. Oni rešavaju nezgodne probleme pristupajući im iz različitih uglova. Vi ne želite da ugušite detetovu inicijativu u tako mladom uzrastu. Pokušajte umesto toga da prenesete poruku da postoje različite vrste granica. O nekima može da se pregovara, a o nekima ne. S vremenom će dete naučiti da reaguje na suptilne emocionalne signale koje mu šaljete. Viši ton glasa ili ozbiljniji izraz lica obavestiće ga da jednostavno mora da se složi s vašim zahtevom. Ili će ga vaš osmeh ohrabriti da vas još malo gnjavi. Vaša fleksibilnost će ohrabriti dete da i samo postane fleksibilna osoba.”
Za kraj, ukoliko je pred vama i vašim detetom period kada treba uspostavljati prve granice, ili ukoliko ih niste uspostavili na vreme pa sada imate ozbiljan zadatak da uvedete promene u svom roditeljstvu, imajte u vidu da je važno da paralelno sa postavljanjem granica, radite i na učvršćivanju odnosa sa detetom. Dete koje oseća da ga razumete, dete koje zna ne samo da ga volite, već i da vam se sviđa, sa svim svojim manama i vrlinama, je dete koje želi da sarađuje i da vam udovolji više nego da vam se suprotstavlja:
“Ako se uhvatite kako tokom ovog perioda intenzivnog istraživanja postavljate više granica, morate da imate na umu najvažniji princip. Uvek povećavajte količinu “floor time” druženja s detetom direktno proporcionalno svakom povećanju granica koje postavljate. Ako svesno povećavate količinu vremena koje provodite s detetom u intimnosti, ono će vremenom postati sposobnije da uspostavlja sopstvene unutarnje granice. Šta je još važnije, ono neće toliko da se buni protiv granica koje postavljate njegovoj slobodi, jer neće osećati gubitak vaše topline i dostupnosti. Onoliko koliko će ponekad uživati u tome da bude prkosno, još će više hteti da vam udovolji.”
Radi sa mnom: Kao psihodinamski kouč u edukaciji, pomažem roditeljima da rade na sebi i steknu emocinalne veštine i tehnike komunikacije kako bi im svakodnevne izazovne situacije biti manje stresne, kako bi se izborili sa grižom savesti, osećajem da nisu dovoljno dobri - i uživali u roditeljstvu!
Zakaži onlajn koučing konsulatcije na LINKU