Šta kada drugi roditelj ne voli dovoljno?
Mi nemamo čarobni štapić kojim možemo da promenimo drugog
“Posvećen sam roditelj, i uvek sam tu za svoje dete. Ali njegov otac, na žalost, nije. Razvedeni smo i praktično sav teret brige pada na mene. Njega nema kad je detetu najpotrebniji, nezreo je i ne razume šta su obaveza i odgovornost. A naša ćerka ne razume zašto tata nije došao na priredbu u vrtiću, zašto joj nije kupio poklon za Novu godinu i zašto se nije pojavio u bolnici kada je operisala krajnike.”
Teško je, mnogo je teško gledati kako dete pati što ne dobija potrebnu ljubav i brigu drugog roditelja. Mama (ili tata) mogu uvek biti tu i ispunjavati sve detetove fizičke potrebe, ali potrebu za drugim roditeljem jednostavno ne mogu. Naročito je to teško roditelju da podnosi u današnje vreme, kada smo svesniji dečijih emotivnih potreba, zabrinuti i preplavljeni krivicom zbog svake mogućnosti da im ne pružimo najbolje uslove za rast i razvoj, i zaplašeni zbog trauma i dugotrajnih posledica stresa u ranom uzrastu.
I šta onda radimo? Ne želimo da naše dete pati. I u toj želji, počinjemo da se pitamo, treba li da sakrivamo realnost kako bismo ga sačuvali od saznanja da nije dovoljno voljeno od strane drugog roditelja? Hvatamo sebe kako pokušavamo da mašemo čarobnim štapićem i na detetova pitanja odgovaramo ulepšavajući stvarnost. Izmišljamo opravdanja za nepojavljivanja, za zaboravljene rođendane, za grubosti ili ravnodušnosti. Ne možemo da pogledamo dete u oči i kažemo mu kako jeste. Ne deluje pravednim - suočiti dete sa činjenicom da je uskraćeno za ono što bi po prirodi trebalo da mu pripada, ono što vidi da druga deca dobijaju bez posebnog truda, i doživljavaju kao zdravo za gotovo.
Ali, šta mi postižemo time što pokušavamo da sačuvamo dete od stvarosti, krijući ili iskrivljujući istinu o drugom roditelju?
Pre svega, time nepotrebno preuzimamo odgovornost za taj odnos. Odnos na koji ne možemo istinski da utičemo. Preuzimamo odgovornost za postupke druge osobe, osobe koju ne možemo da menjamo, koliko god tražili, molili, objašnjavali, podsećali… A šta dolazi sa odgovornošću? Dolaze i posledice. Ljutnja, razočarenje, sve ono što neminovno ide u paketu sa neispunjenim očekivanjima deteta od drugog roditelja, preliva se i na onoga ko preuzima odgovornost za taj odnos. Na neki način, postajete u detetovim očima saučesnik u jednom odnosu neljubavi. Onaj ko je branio tatu u trenucima kada je nanosio najviše bola. Onaj ko je žmurio, negirao, ćutao, lagao.
Dakle, mi istovremeno dovodimo u pitanje i svoj integritet pred detetom. Teško da možemo na duže staze sakriti od deteta da ga obmanjujemo. Možda to radimo iz najbolje namere, ali time narušavamo poverenje koje dete ima u nas, u ovom slučaju u jedinog roditelja koju mu trenutno pruža stabilnost i sigurnost.
I najzad, time dodatno narušavamo verovatno već prilično klimav odnos sa drugim roditeljem. Ako stalno “pokrivamo” nedostatak brige i angažovanja, naša ljutnja i bes prema nemarnom ocu (ili majci) samo će rasti. Svaka laž koju izgovorimo da bismo zaštitili dete, svako izvrdavanje odgovora na pitanje “Zašto tata nije pozvao/došao”, činiće nas još ozlojeđenijim. Svaka prilika u kojoj će dete možda opet biti iznevereno, za nas će biti izvor ogromnog stresa - hoćemo li i ovaj put uspeti da održimo iluziju koju sve vreme kreiramo? Na duži rok, to opet najviše škodi detetu, koje će se neminovno naći u unakrsnoj vatri između dve sukobljene strane.
Ali, ako sakrivanje istine ne pomaže, kako onda da se izborimo sa ovom situacijom? Šta da radimo, kako da zaštitimo dete od bola, da mu nadomestimo ono što ne dobija od drugog roditelja a što mu je nasušna potreba?
Ne možemo to da mu nadoknadimo. Niko ne može zaista i sasvim da zameni ljubav oca ili majke. To je bol i gubitak sa kojom će dete morati da nauči da živi i rana za roditelja koju mora da preboli. Teška, preteška. Saznanje da njegovo dete mora da ide kroz život sa jednim teretom koje nije moralo da ponese.
Ali mi nemamo zaista čarobni štapić kojim možemo da promenimo drugog. Ne možemo da mahnemo njime i učinimo da neko postane zreo i odgovoran roditelj, sposoban da voli. Što više to pokušavamo, to ćemo veću štetu napraviti i sebi i detetu.
Ono što možemo, jeste da ne odemo ni u drugu krajnost, pa da govorimo ružno o drugoj strani. Jer postupci govore dovoljno, i ne treba im prevodilac. Možemo da ne objašnjavamo više, nego što je detetu potrebno i što može da razume, već da dajemo onoliko informacija, koliko i kada ono traži. Da, kad na pitanja ne znamo odgovor (a najčešće ga i ne znamo, već imamo neke pretpostavke), iskreno to i priznamo, umesto da iznosimo sudove i kvalifikacije. Ono što je detetu potrebno da dobije od nas su razumevanje i saosećajnost, a ne odgovori na pitanja na koja i nema pravog odgovora. Mi nismo tu da budemo sveznajući, niti arbitar za istinu, već da budemo podrška, i da detetu obezbedimo siguran prostor, u kome je dozvoljeno istraživati i ispoljavati svoja osećanja povodom bolnih ili nerazumljviih postupaka drugog roditelja. A to je za dete i najvažnije - upotrebiću reči psihoterapeutkinje Nensi Mekvilijams koja kaže da “preplavljujući događaji prestaju da budu traumatični, onda kada emocijama koje izazivaju - damo glas”.
A da bismo mi bili ta sigurna zona u kojoj svojim emocijama dete može da “da glas”, najpre sami moramo da prihvatimo situaciju takvom kakva jeste. Da je ispalo onako kako nismo želeli, ali da to ne možemo da promenimo, već možemo samo da naučimo da podnosimo. Jer dete neće moći da podeli sa nama svoja osećanja, ukoliko vidi i oseti da nas cela situacija uznemiruje i preplavljuje besom, brigom ili strahom. Kao što mi želimo da zaštitimo njega, želeće i ono nas. Dokle god mi ne “pustimo” i ne prežalimo izgubljenu mogućnost srećne porodice, dobrog oca, nežne majke, ostaćemo zarobljeni u grčevitom nastojanju da ne prihvatimo stvarnost, svaki čas se hvatajući za čarobni štapić, koji polako gubi na svojoj čaroliji dok istina postaje sve upadljivija.
Zato, zaboravite na čarobni štapić. Cenu svog nemara i svoje neljubavi mora da plaća onaj ko je i odgovoran, a to niste vi. To se možda neće desiti sada, ali jednom sve dolazi na naplatu. Za odnos između oca i deteta odgovoran je otac, i ako vi ne budete na svoja pleća preuzimali ono što nije vaše breme, ta odgovornost (a i krivica) će sa godinama spontano izlaziti na videlo. Nije na vama, već na drugom roditelju da, kada taj trenutak dođe, svoje postupke i nečinjenja objasni i opravda. A što ste vi zrelije postupali i bili uspešniji u podršci emocionalnom razvoju i sazrevanju vašeg deteta, to će ono jednog dana suditi drugom roditelju iz “zdravijeg mesta”, i taj vaš doprinos je onaj koji više vredi nego svi čarobni štapići ovog sveta.
Radi sa mnom: Kao psihodinamski kouč u edukaciji, pomažem roditeljima da rade na sebi i steknu emocinalne veštine i tehnike komunikacije kako bi im svakodnevne izazovne situacije biti manje stresne, kako bi se izborili sa grižom savesti, osećajem da nisu dovoljno dobri - i uživali u roditeljstvu!
Zakaži onlajn susret na LINKU