Zašto odrasli precenjuju svoj značaj i zašto deca najvažnije stvari neće naučiti od njih
Odrasli precenjuju svoju ulogu u dečijem razvoju, smatrajući da oni podižu, socijalizuju i obrazuju svoju decu, smatra razvojni psiholog Piter Grej.
Naravno da su roditelji važni i potrebni deci - hrane ih, oblače, daju im dom i brinu o njima. Predstavljaju uzore koji deci pokazuju kako izgleda biti odrastao. Međutim, deca se zapravo sama podižu, socijalizuju i obrazuju, i to pre svega po uzoru na drugu decu, piše Piter Grej u eseju za Psychology Today.
“Jeste li ikada primetili koliko su odevanje, izbor muzike, način govora, hobiji i gotovo sve ostalo kod vaše dece formirani pod uticajem druge dece? Deca instinktivno obraćaju paćnju na decu i prilagođavaju se njima. Kroz najveći deo ljudske istorije, deca su tako učila, a i danas, uprkos našim pokušajima da mi odrasli preuzmemo njihovo obrazovanje, i dalje se u velikoj meri tako obrazuju.”
Gdegod su antropolozi proučavali tradicionalne kulture, uočavali su da postoje dve zasebne kulture - ona odraslih i ona dece. Dečija kultura je vrsta kulture uvežbavanja, u okviru koje deca isprobavaju razne vidove bivanja i razvijaju veštine i vrednosti koje se očekuje da poseduju kada stupe u kulturu odraslih.
Kod lovaca sakupljača, deca uzrasta od otprilike četiri godine do srednjih tinejdžerskih godina, provode najveći deo budnog vremena igrajući se i istražujući u društvu druge dece, daleko od odraslih. Pošto su grupe sastavljene od dece različitih uzrasta, mlađa deca imitiraju stariju i uče od njih.
Grej primećuje da je i njegovo detinjstvo u SAD tokom 50-ih u mnogome ličilo na detinjstvo lovaca sakupljača:
“Imali smo školu, ali ona nije bila toliko zahtevna kao danas, i kućne poslove, a neki od nas i dodatne poslove, ali smo ipak najviše vremena provodili daleko od odraslih. Mi smo se puno selili i u svakom selu ili gradu u koji bi došli naišao bih na novu, unekoliko različitu dečiju kulturu. Posmatrao sam, proučavao i uvežbavao veštine koje su se cenile među mojim vršnjacima u novom okruženju, i onda polako sticao prijatelje. Tokom sredine 20. veka, brojni naučnici proučavali su mnoge dečije kulture pronađene u susedstvima širom Evrope i SAD.”
Deca najvažnije životne lekcije uče od druge dece, ne od odraslih
Zašto su ljudska mladunčad evoluirala tako da nastoje da što više vremena provode sa drugom “mladunčadi”, a što manje sa odraslima? Grej smatra da je razlog taj, što najvažnije stvari deca uče upravo provodeći vreme sa vršnjacima. Evo i koje su to lekcije:
1. Autentična komunikacija
Bar u modernim zapadnim društvima, odrasli se užasno snishodljivo ponašaju prema deci. Što su dobronamerniji, to su neiskreniji:
“Uzmite neke najobičnije razgovore - odraslog koji pita četvorogodišnjaka “Koje je boje ovo?” pokazujući na igračku. Ovo nije iskreno pitanje, osim ako je odrasli slep. Dete nikada ne bi postavilo drugom detetu ovako glupo pitanje. Skoro sva pitanja koja postavljaju nastavnici tokom školovanja su slična; oni već znaju odgovor pa pitanje nije pravo pitanje, već test.”
Grej daje i drugi primer: “Ovo je divno, kakav si ti fantastičan umetnik!” kao komentar na dečiju škraborinu. Dete nikada neće drugom detetu dati lažnu pohvalu. I kod starije dece, odrasli komuniciraju sa njima najčešće sa nekom agendom - ili pokušavaju nečemu da ih nauče ili da ih na neki način kontrolišu, umesto da razmenjuju ideje i pokušavaju da ih zaista razumeju.
Kada deca međusobno komuniciraju, tu se uglavnom radi o igranju - pregovara se o uslovima i pravilima igre, kao što odrasli međusobno pregovaraju, pa je ovo mnogo bolja priprema za svet odraslih nego “razgovori“ koje odrasli vode sa decom.
Kod tinejdžera međusobni razgovori su prilika da iskažu svoja osećanja i podele svoje probleme. Sa prijateljima mogu biti iskreni, jer prijatelji, za razliku od odraslih, neće burno reagovati, niti pokušavati da preuzmu kontrolu. Mladima je potrebno da pričaju o važnim stvarima u svom životu, ali ne sa nekim ko će ove informacije iskoristiti kao još jedan razlog da ih podjarmi. Zbog toga su prijatelji, a ne roditelji ili nastavnici, ti kojima mogu da veruju.
2. Samostalnost i hrabrost
Glavni cilj detinjstva je da se prevaziđe zavisnost od roditelja i postane nezavisna ličnost. Već u drugoj godini kada im “ne“ postaje omiljena reč, deca kreću na taj put. Otprilike oko četvrte godine, deca razvijaju težnju da provode vreme sa vršnjacima a ne sa roditeljima i drugim odraslima, jer među decom mogu da budu drugačiji nego što su u društvu odraslih.
Zbog toga su dečije kulture često izgrađene kao suprotnost kulturi odraslih, piše Grej:
“Čak i mala deca počinju da koriste “ružne“ reči i prkose normama. Uživaju da se izruguju odraslima i pronalaze načine da krše pravila. Kada na primer, škole uvedu zabranu donošenja igračaka oružja, deca u džepovima švercuju plastične pištolje i noževe i ponosno ih međusobno pokazuju kao dokaz da su prekšili besmislene zakone odraslih.”
Deca lovaca sakupljača prave svoje kolibe za igru daleko od sela i vole da se izruguju odraslima tako što preuveličavaju njihove greške i loše skrojene argumente. Kako bi učila od odraslih, deci nije dovoljno samo da upijaju ono dobro - već i da kritikuju i osuđuju ono loše, a to ne smeju da rade u prisustvu odraslih.
Deo osamostaljivanja je i sticanje hrabrosti - hrabrosti da se suočiš sa izazovima i opasnostima koji su deo svakodnevice. Deca širom sveta, kada su daleko od pogleda odraslih, igraju se na načine koje bismo mi smatrali opasnim i ne bismo ih dozvolili. Igraju se sa oštrim noževima, vatrom, penju na drveće i izazivaju jedni druge da prekorače granice. Manja deca zamišljaju da su junaci koji se bore sa vešticama i zmajevima i tako uče da se izbore sa strahom - što je ključna veština za svakog ko želi da ostane zdrav i čitav kad se nađe lice u lice sa opasnošću.
Kada odrasli nisu prisutni, deca spontano preuzimanju njihovu ulogu i rešavaju svoje probleme umesto da se oslanjaju na autoritativnu figuru koja će to činiti mesto njih. Odrasli često unište ovu bitnu svrhu igre time što se mešaju i “pomažu“ deci.
3. Stvaranje pravila i razumevanje njihove svrhe i promenljivosti
Osnovna razlika između igara odraslih i dece je što su kod odraslih pravila uglavnom unapred donesena i nepromenljiva, dok su kod dečije igre fleksibilna i stvaraju se usput. Zbog toga je dečija igra mnogo kreativnija.
Čuveni razvojni psiholog Žan Pijaže je još pre jednog veka uočio da deca razvijaju mnogo prefinjenije razumevanje pravila kada se igraju sa drugom decom nego kada se igraju sa odraslima. Od odraslih dobijaju poruku da su pravila fiksirana i nepromenjiva. Ali u igri sa decom, osećaju se slobodnijom da dovedu u pitanja pravila i da pregovaraju oko njih. Tako uče da pravila donose ljudi - da učine život zabavnim i pravednim - što je važna lekcija koja je u temelju demokratije.
4. Uvežbavanje veština i usvajanje vrednosti kuture odraslih
Iako se drže na distanci od kulture odraslih, deca u svoju kulturu unose njene elemente. U svoju igru unose mnoge veštine i vrednosti koje su preuzeli od odraslih. Zbog toga se deca lovaca sakupljača igraju lova, a deca poljoprivrednika igraju uzgajanja, a deca u našoj kulturi igraju na kompjuterima. Zato što među lovcima nadmetanje nije prihvaćena vrednost, njihova deca ne poznaju takmičarske igre, dok ih u našoj kulturi deca igraju.
Deca ne samo da imitiraju ono što vide, već viđeno i tumače, isprobavaju razne varijante, i pokušavaju da pronađu smisao u tome. Dečija igra je uvek kreativna, i uvek se eksperimentiše sa nečim novim. Tako svaka nova generacija na temeljima kulture svojih roditelja izgrađuje svoju.
“Decu po prirodi privlače najnoviji pronalasci u kulturi koja ih okružuje dok su odrasli obično sumnjičavi prema promenama. To se vidi po entuzijazmu sa kojim deca prilaze kompjuterskoj tehnologiji sa kojom se snalaze bolje nego roditelji. Deca se instinktivno fokusiraju na veštine koje su važne u svetu kakav ih očekuje kada odrastu. U svakoj generaciji, roditelji jadikuju da se deca ne igraju onako kako su se oni igrali. Zbog toga deca gledaju da se drže na udaljenosti od njih kako bi se igrala na način koji im je prirodan.”
5. Slaganje sa drugima kao jednakima
Odnos dece i odraslih definiše razlika u moći. Odrasli su veći, jači, višeg statusa, sa više iskustva i resursima. Zbog toga su ti odnosi nejedaki. Deci je za uspešan život potrebno da nauče da se prema drugima odnose kao prema jednakima. To mogu da vežbaju samo sa drugom decom.
To je i jedna od najvažnijih funkcija igre - da nauči decu kako da se odnose prema vršnjacima. Da bi se igrao sa nekim, moraš obraćati pažnju na njegove potrebe, ne samo na svoje, inače će ta osoba odustati od igre. Moraš prevazići narcizam. Naučiti da deliš. Naučiti da pregovaraš na način koji poštuje tuđe ideje, a ne samo tvoje. Potrebno je da umeš da iskažeš svoje potrebe i želje, istovremeno razumevajući i trudeći se da ispuniš potrebe i želje tvojih drugova. Ovo je jedna od najvažnijih veština bez koje nema srećnog braka, pravog prijateljstva i kolegijalnosti na poslu.
Sve najvažnije prednosti kulture detinjstva proizilaze upravo iz odnosa jednakosti među decom, i zbog toga kultura odraslih nikako ne može da ispuni tu ulogu. Na žalost, protiv kulture detinjstva već vekovima se vodi borba u razvijenom društvu.
Sa usponom zemljoradnje, vlasništva nad zemljom i hijerarhijskih organizacija moći, odrasli su počeli za svoju dužnost da smatraju suzbijanje dečije volje i podsticanje poslušnosti, što je podrazumevalo i udaljavanje dece od uticaja vršnjaka. Prve škole iznikle su upravo iz te potrebe.
Danas glavna svrha škola više nije slamanje volje dece, ali savremene društvene sile rade to još efikasnije nego prvobitne škole, konstatuje Grej:
“Roditelji su postali ubeđeni da je opasno i neodgovorno dozvoliti deci da se igraju sa drugom decom bez nadzora odraslih. U školi deca provode sve više vremena, a kad nisu u školi, rade domaći, idu na vanškolske aktivnosti koje su pod nadzorom odraslih spremnih da intervenišu i zaštite decu od vežbanja odvažnosti, samostalnosti i svega onog što deca razvijaju u društvu druge dece.”
Zbog toga, smatra Grej, danas imamo toliko anksiozne, depresivne i suicidne dece i adolescenata preplavljenih osećajem bespomoćnosti.
Neočekivani spasilac dečije kulture danas
Postoji jedan razlog zašto odrasli još nisu uspeli da smrve dečiju kulturu. To je Internet, kaže Grej:
“Stvorili smo svet u kome je deci otežano da se druže sa vršnjacima bez nadzora odraslih, ali deca su našla način. Okupljaju se u sajber prostoru. Igraju igrice i komuniciraju. Stvaraju sopstvena pravila i načine bivstvovanja u virtuelnom svetu. Tamo mogu da se izruguju odraslima i krše njihova pravila. Tamo tinejdžeri mogu da dele svoje misli i osećanja, budući da su uvek nekoliko koraka ispred odraslih u nalaženju novih načina da zadrže svoju privatnost.”
Na neki način “proterali“ smo decu u virtuelni svet, a sada želimo da im ograničavamo vreme koje tamo provode, istovremeno im braneći slobode u stvarnom svetu.
“Ako bismo u tome uspeli, konačno bi nam pošlo za rukom da uništimo kulturu detinjstva. Sprečili bismo ih da se obrazuju na način na koji su to oduvek radili, i imali bismo generaciju odraslih koja ne zna kako to da bude, jer nikad nije imala priliku da nauči.”